Sistem individualnog vrednovanja rezultata rada nastavnika i nastavnica u Bosni i Hercegovini ne postoji iako za to nisu potrebni veliki resursi. Moglo bi se to činiti kroz postignuća učenika na eksternoj maturi ili na projektima, kada je u pitanju istraživački rad, na takmičenjima i slično. Takvo vrednovanje povećalo bi konkurentnost škola i razvijalo pozitivan takmičarski duh među nastavnicima i školama, a na kraju i među učenicima. Individualno vrednovanje rezultata rada nastavnika nužan je preduslov za održivu reformu.

Ilustracije radi, na Facebook-grupi Prosvjeta TK često obavještavamo jedni druge kada je plata i tu se vidi koliko se učitelji raduju. Na pitanje da li su zadovoljni visinom plate, koja se u Kantonu Tuzla kreće od 900 do 1200 KM, kolegice i kolege odgovaraju i da nisu i da jesu, s tim da ih većina smatra da su plate u školstvu općenito male, posebno ako si podstanar i imaš dvoje ili više djece. Mnogi se dovijaju kako znaju kako bi imali normalan život: rade dva posla, drže kurseve stranih jezika, bave se prodajom kozmetike i suđa, prodaju odjeću, imaju velike plastenike za povrće, farmu sa pilićima. Životni troškovi su enormno porasli, pa mi se čini da vladi uopće nije bitno školstvo, te da namjerno izdvajaju manje novca za opremu i plaće, kaže jedan kolega.

Ministarstvo obrazovanja ne vrednuje ni nagrade na takmičenjima. Jedan kolega već deset godina osvaja prva mjesta na Kantonu Tuzla iz njemačkog jezika, a do sada je primio svega tri novčane nagrade – po 150 KM, a i to zahvaljujući sindikatu koji je tražio od Ministarstva da mu to isplati. Za razliku od Tuzle, Kanton Sarajevo dugi niz godina uredno isplaćuje nagrade učiteljima za osvojena prva mjesta na takmičenjima, a postoje nagrade i za učenike za osvojena prva tri mjesta, s tim da isplata kasni. Dakle, ministarstva imaju sredstva namijenjena za nagrade za takmičenja, ali ih, očigledno, ne koriste.

Istovremeno, sve manje nastavnica i nastavnika odlazi na stručna usavršavanja poput seminara, edukacija i konferencija van matičnih škola. Smatraju spornim kvalitet mnogih edukacija, ali i način finansiranja, pa odlaze samo na one koje organizuje Pedagoški zavod. Na ovaj način gubi se smisao i samo se ispunjava forma.

Seminare iz fizike, za koje sam lično zainteresovana, organizuje Pedagoški zavod, a predavači su profesori s Prirodno-matematičkog fakulteta. Seminari su besplatni, a posljednjih godina pozivaju i nastavnike da se prijave da predaju. Društvo fizičara Bosne i Hercegovine posljednji put je organizovalo seminar 2007. godine u Fojnici. Seminare koje sam pohađala izvan Bosne i Hercegovine organizovalo je Udruženje “Garfild” u saradnji sa Pedagoškim zavodom Kantona Tuzla i Pedagoškim zavodom iz Banje Luke; teme su bile iz pedagogije i psihologije; predavači su bili iz Zavoda, a učesnici seminara su i sami mogli prijaviti svoje teme za izlaganje, s tim da troškove, i hranu i prevoz i smještaj, plaćaju sami. Zavisno od destinacije, kotizacije za ove seminare su od 400 do 700 KM, od tri do pet noćenja, bez fakultativa i samo sa doručkom.

Slobodne dane za ove edukacije uvijek možemo dobiti, ali je teško naći vremena, ali i pobuditi volju i interes nastavnika.

Tokom zimskog odmora za učenike održava se edukcija za nastavnike u školi, na teme koje sami biramo. Iako je svaki dan u učionici – edukacija, mali broj nastavnica i nastavnika ima priliku da predstavi svoj rad, znanje i iskustvo drugima. Pojedine kolegice i kolege ne žele ili neće – razloga ima mnogo. Obično kažu da se prosto ne isplati: bodovi su minimalni, ima puno posla i to ih zamara, dovoljno im je što prave pripreme za nastavne jedinice, svake godine pripremaju temu, voljeli bi čuti i druge kolege koji to nikad nisu radili. I tako dalje.

S druge strane, svi smo u učionici predavači jer nam je to osnovni posao i među nastavnicima ima odličnih predavača koji svoja znanja nisu predstavljali van učionice i željela bih da ih slušam kao učenica. Sigurna sam da bih svašta novo naučila. Nije bitno da li na nastavničkom vijeću ili stručnom aktivu, bitno je da podijele svoje znanje sa drugima. Naime, u školama postoje nastavnice koje se edukuju iz svojih sredstava, koje svaki dan uvode inovacije u nastavu, prate stručnu literaturu, donose materijal u školu i izvode s učenicima oglede i eksperimente, pišu za naučne časopise, autorice su raznih djela i uključene su u vannastavne aktivnosti. To su kolegice koje su glavni stub našeg obrazovnog sistema i njegove najbolje ambasadorice.

Stručno usavršavanje i profesionalni razvoj (Hargreaves i Fullan, 1992)

I sama se često prijavljujem kao predavačica na edukacijama. Posljednjih godina moje teme su bile Edukacija adolescenata o zdravoj ishrani, Umne mape, Pozitivna disciplina u razredu, Poroci, a posljednje predavanje koje sam održala u januaru 2020. bilo je Korelacija predmeta fizike sa drugim predmetima u gimnaziji. Predstavila sam svoje iskustvo sa časova fizike i dala upute kolegicama i kolegama kako i oni mogu koristiti međupredmetnu korelaciju. Učionica je bila puna, bilo je smijeha, aplauza, pitanja iz publike. Trebalo je da traje 20 minuta, ali je trajalo duže, a kolege su na kraju zahvaljivale i čestitale.

U BiH nema mnogo velikih konferencija na kojima se dobra nastavnica može predstaviti, pa je bitno iskoristiti svaku priliku jer našem obrazovnom sistemu su potrebni lideri, a u školama ih ima – nisu to samo direktori, već svi zaposleni. Stoga, bilo bi dobro da čujemo njihove priče kako su svojim angažovanjem unaprijedili svoj rad ili rad škole. Kod nas, nažalost,  preovladava tradicionalni model stručnog usavršavanja nastavnika, dok se u naprednim zemljama radi na profesionalnom razvoju.

Pedagogica Selma Teparić iz Međunarodnog interaktivnog otvorenog centra (MIOC) iz Tuzle krajem januara 2020. u Gimnaziji Živinice održala je predavanje na temu “Šta me motiviše da radim svoj posao”. U toku predavanja osvrnula se na unutrašnju motivaciju pojedinca koja u sistemu obrazovanja varira u zavisnosti od nekoliko faktora. Ova motivacija može se predstaviti kroz određene faze ili razdoblja u karijeri.

U knjizi The lives of teachers iz 1993. godine Michael Huberman profesionalni život nastavnika dijeli u faze koje nose različite izazove.

Tako je iskustvo od prve do treće godine period ulaska u karijeru i to je vrijeme entuzijazma, učenja stvarnosti profesije i istraživanja radnog okruženja, što podrazumijeva i fazu otkrića. Od četvrte do šeste godine svog “radnog staža” nastavnik prolazi fazu stabilizacije, ima više autonomije u svojim odlukama, ima formirana mišljenja i veću odgovornost. U tom periodu stabilizacija nastavnika znači zrelost u struci. Od sedme od 25. godine karijere nastavnik počinje analizirati sve mogućnosti svoje karijere, što je faza eksperimentisanja i diverzifikacije, te eksperimentiše sa nastavnim strategijama poput raznih modela materijala i ocjenjivanja učenika. Postaje sigurniji u svoje postupke unutar i izvan učionice. Prema Hubermanu, nastavnici u ovoj fazi svoje karijere motivisani su i najdinamičniji članovi obrazovnih timova. Narednih deset godina, od 25. do 35. godine profesionalna karijera može poprimiti dodatne oblike – uprkos stabilizaciji, može uslijediti ispitivanje jer nastavnik može početi preispitivati ​​svoje mogućnosti. To razdoblje može obilježiti težnja za ličnim razvojem i izvršavanjem administrativnih funkcija, te preispitivanjem i smanjenjem akademskih obaveza. Rezultati će zavisiti od puta koji je nastavnik prošao u prethodnoj fazi. Ako je doživio fazu “diverzifikacije”, započinje proces spokojstva i emocionalne odvojenosti, počinje shvaćati da nema istu energiju kao prije i da se njegova odvojenost od škole i učenika postupno povećava. Odvojenost između starijih nastavnika i učenika često se stvara zato što pripadaju različitim generacijama i dobnim grupama; to je razdoblje kad dijalog postaje teži, a suprotno tome – ako je u prethodnoj fazi nastavnik doživio fazu “ispitivanja” – započinje faza konzervativizma u kojoj su česti nostalgija i otpor prema promjenama. No, period do 45. godine rada ili karijere, što je posljednja faza koju opisuje Huberman, predstavlja prekid rada kada je nastavnik na kraju svog profesionalnog života i nedostaje mu interesa za nova ulaganja u karijeru. Ukratko, to je evolucija prethodnih trendova i može biti ili spokojna ili gorka faza, zavisno od prethodnih puteva.

Potrebno je naglasiti da je kod profesionalnog razvoja karakteristično da usavršavanje ne zavisi od vrste skupova koje nastavnik može posjetiti i finansijama. Vidimo da je odgovornost u potpunosti na pojedincu, a to je ono što nazivamo “samoodgovornost u stručnom usavršavanju”, odnosno unutrašnja motivacija za stručno usavršavanje, a ne spoljašnja. Prema Hubermanu, idealna faza za stručno usavršavanje nastavnika je između sedme i 25. godine radnog staža.

No, da li nastavnici imaju volju, želju, motivaciju da se edukuju i da li je problem u njima ili u sistemu obrazovanja?

Profesor fizike iz Hrvatske Ivica Aviani u svom izlaganju kaže da nastavnici trebaju i moraju mijenjati sistem obrazovanja.

Problem je uglavnom što se sistem obrazovanja ne prilagođava dovoljno brzo ubrzanom razvoju nauke i tehnologije, te civilizacijskim promjenama koje one donose. Sistem obrazovanja treba da potiče nastavnike na edukaciju i da nagrađuje kreativne i vrijedne nastavnike koji svoj posao obavljaju savjesno i kvalitetno. Međutim on ih je jednostavno zaboravio, odustao od vrednovanja njihovog rada i time ga potpuno obezvrijedio iako je u cijelom sistemu najvažniji nastavnik kojem kroz stručno usavršavanje treba omogućiti usvajanje novih metoda rada, kaže Aviani i naglašava da nastavnik prije svega treba biti motivisan primjerenim vrednovanjem rezultata svoga rada.