Čas je odjeljenske zajednice i imam obavezu da ustanovim koji izostanci mojih đaka su opravdani, a koji neopravdani, zatim da evidentiram i upišem te izostanke u dnevnik. Đaci dokazuju opravdanost izostanaka ljekarskim opravdanjem ili to urade njihovi roditelji usmenim putem, odnosno dolaskom na informacije jednom sedmično. Nerijetko su ta pravdanja neredovna, roditelji kasne na informacije, pa ne znam kako da postupim. Moram zadovoljiti formu, a istovremeno sam u iskušenju da zanemarim emocije i kažnjavam đake zbog nemarnosti ili prezaposlenosti njihovih roditelja.

Pitam predsjednicu odjeljenja o aktuelnim dešavanjima. Ona mi podnosi izvještaj o tome šta se protekle sedmice dešavalo, da li je bilo kakvih problema i slično. Iznošenje problema je znak da je vrijeme da interveniše specijalni tim za rješavanje konfliktnih situacija, kako smo ga nazvali. Naime, početkom školske godine formirali smo tim od petero đaka koji zasjeda povodom nekog problema u odjeljenju, a problema je mnogo i ne može proći čas odjeljenske zajednice da tim ne zasjeda. Na timu je da procijeni težinu problema i da predloži korake ka rješenju. Konačnu odluku donosim ja, ali se trudim da usvojim većinu onoga što je tim predložio. Vjerujem da na ovaj način jačam samopouzdanje đaka i da im dajem na značaju tako što ih stavljam u situacije u kojima se donose važne odluke. Ponekad se te odluke tiču pojedinih učenika, a nerijetko su stvar cijelog odjeljenja, tako da su u raspravu uključeni svi. Tim za rješavanje konfliktnih situacija sjedne na stolice pred tablom, predsjednica odjeljenja ili ja iznosimo problem, a onda svi članovi tima daju svoje viđenje situacije. Zatim dozvoljavam diskusiju i, na kraju, tim donosi zajednički stav. Ponekad odjeljenje ima priliku glasati za određeno rješenje, naročito u situaciji kada je tim neodlučan oko toga šta je najbolje učiniti.

Na današnjem času problem je raspored sjedenja. Na početku školske godine dozvoljavam učenicama i učenicima da sami naprave raspored sjedenja, pri čemu postavljam nekoliko uslova. Jedan je da raspored sjedenja, kakav god da bude, moraju poštovati na svim časovima, osim onih na kojima predmetna nastavnica ili nastavnik napravi vlastiti raspored sjedenja. Drugi jako važan uslov je da neki đaci ipak moraju sjediti na tačno određenim mjestima – to su oni koji imaju poteškoće u praćenju nastave, uzrokovane slabijim vidom i slično. I treći uslov je da na svim časovima vlada red i disciplina, odnosno da ne dobijam nikakve pritužbe na njihovo ponašanje od kolega i kolegica. Kada se sve to ispoštuje, đaci uživaju u privilegiji da u razredu sjede s najboljim drugom ili drugaricom. Uvijek sam to smatrao veoma važnim za njih. Međutim, ovaj put je došlo do kršenja trećeg uslova: nekoliko kolegica se žalilo na ponašanje većine đaka u odjeljenju i morao sam reagovati. Iznio sam problem, a onda se tim prihvatio posla. Oni su ovaj put zauzeli stav da, pored svega, ne trebam mijenjati raspored sjedenja, a ja sam pokušavao pronaći najbolje rješenje, pri čemu mi je bilo važno da i učenici budu zadovoljni, naročito oni koji nisu doprinijeli lošem ponašanju na časovima. Njihov glavni argument bio je da zbog nekoliko pojedinaca koji stalno pričaju na času ne treba ispaštati cijelo odjeljenje. Međutim, ono što me u svemu najviše dirnulo jeste rečenica koju je izgovorila jedna učenica. Rekla je kako jedinu sreću i zadovoljstvo u školi njoj predstavlja to što će na časovima sjediti blizu dragih osoba, prijatelja i prijateljica.

Zapitao sam se da li je škola zaista spala na tako malo razloga za sreću i zadovoljstvo. Zar ne bi glavni cilj svima nama trebao biti odgajanje sretnih mladih ljudi? Očito je da negdje griješimo i da pod hitno moramo nešto promijeniti. Ja sam uspio pronaći kompromis sa svojim đacima tako što su ponovo oni napravili raspored sjedenja, ali su u tome učestvovali samo oni koji nisu prouzročili nikakav oblik nediscipline na časovima. Može li se pronaći kompromis u našem obrazovnom sistemu ili će se i dalje sve odigravati bez znanja i mišljenja onih kojih se sve to najviše tiče?

U šestom razredu se družim sa veoma sretnom, razigranom djecom, punom volje za rad, ambicioznom, koja uvijek traže više. Onda se u narednih godinu dana sve preokrene i oni postanu bezvoljni i nezadovoljni. Sasvim sam siguran da sami ni na koji način ne doprinose tome i da nove generacije nisu baš tako indolentne kako ih mi odrasli, nastavnice, nastavnici i roditelji, doživljavamo.

Nakon što sam riješio problem oko rasporeda sjedenja, moram se suočiti sa individualnim razgovorima sa svojim đacima. Mi to nazivamo razgovorom nasamo i on se odvija na hodniku, ispred učionice. Nemoguće je da prođe čas odjeljenske zajednice, a da se niko ne javi za razgovor nasamo. Tu praksu smatram veoma važnom. Ranije mi se dešavalo da većinu toga što se među djecom dešava saznam posljednji, a sada doživljavam da moram akumulirati veliki broj informacija koje su ponekad za mene sasvim beznačajne, ali mojim učenicama predstavljaju ogromne prepreke i probleme. Trudim se pažljivo saslušati sve što mi imaju reći, a onda dati najbolji mogući savjet, ili jednostavno odšutjeti, što se često pokaže kao najbolja solucija. Dešava se i da đaci jednostavno ne mogu čekati čas odjeljenske zajednice, pa sam prisiljen razgovarati s njima na početku časa jezika i književnosti. Ne želim ih odbiti nikad kad imaju nešto reći ili pitati. Zaključio sam da roditelji premalo vremena posvećuju svojoj djeci, da rijetko razgovaraju s njima ili da ih ne znaju slušati. Nerijetko ne razumiju probleme vlastite djece jer ih smatraju beznačajnima. To onda dovodi do ozbiljnih poteškoća u komunikaciji, koja zapravo nikada i nije bila kvalitetna, a koja u određenim fazama razvoja postaje presudna za kvalitetan odgoj, ali i za razvijanje zdrave ličnosti. Svjestan sam da ne mogu zamijeniti roditelje svojih učenica i učenika, ali sam siguran da im mogu barem malo olakšati teške trenutke koje provode u školi.

Nakon svega ne ostane nimalo vremena za realizaciju tema predviđenih za odjeljensku zajednicu. Zato se osjećam kao loš razrednik i često pomislim kako bi bilo super da me razriješe te obaveze. Razredništvo i odjeljenska zajednica ne ulaze u nastavnu normu, smatraju se obavezom sličnom dežurstvu ili pripremi za nastavu ili ispravljanju testova, a zapravo su izuzetno kompleksni i, osim formalne evidencije koju razrednik obavlja, podrazumijevaju niz drugih obaveza, ali i vještina s kojima se niko od nas nikada nije upoznao tokom školovanja za poziv nastavnika ili nastavnice.