– Odvest ću vas ja da vam pokažem štampariju! – govori Vehid i uzima svoj bijeli štap naslonjen na zid, pokraj vrata. Napuštamo zgradu u kojoj je smještena srednja škola i uznemirujuće uskim trotoarom krećemo se ka drugom dijelu kompleksa Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u sarajevskom naselju Nedžarići. Dijeli nas jedna ulica, pješački prijelaz i semafor sa zvučnom signalizacijom.

– Ovdje su nam, vidite, malo i olakšali – glasno će Vehid, kao da se hvali, pa potom sliježe ramenima i u nastavku priznaje kako taj put kroz kompleks, od jedne do druge zgrade, zna već napamet, jer ovdje je išao u osnovnu, potom u srednju školu, a danas tu i radi.

– Bilo bi dobro da vam olakšaju svuda – komentarišemo, jer životi ljudi poput Vehida ne odvijaju se samo na tom jednom prijelazu ispred škole, odvijaju se, poput naših, i drugdje, i svugdje. I slijepa i slabovidna djeca imaju dom, vrlo često prilično udaljen, budući da nisu u prilici birati kvartovsku školu, imaju prijatelje, rođake, hobije, idu ljekaru, zubaru, jedu pizze i kolače. Bez roditelja koji ih vode, uz uske trotoare i licemjernu signalizaciju tek na semaforima ispred same škole, kako?

Kako, pitamo i Vehida, na šta on odgovara: Teško, ali nije nemoguće. On je, kaže, dobar primjer. Osamostalio se još kao dijete, pa je pomagao braći – od petnaest djece u porodici, sedam ih je slabovidnih. Svi su išli u školu u Centru, ali Vehid se po nečemu izdvojio. Kako to tvrdi direktor Centra Damir Ovčina, Vehid je maher za Brajevo pismo!

Jedino što smatra vrednijim i bitnijim od knjiga na brajici koje posve sam pravi u štampariji ka kojoj nas vodi, upravo je ta mobilnost, to samostalno kretanje slijepih i slabovidnih, uz korištenje optimalnih pomagala.

Suvereno vlada prostorom, otvara vrata, pridržava nam ih dok ne uđemo. Zazvoni zvonce za nama i Fatima koja sjedi u portirnici glasno nas pozdravlja. Penjemo se uz stepenice, provlačimo kroz uski hodnik i ulazimo napokon u drugu kuću Vehida Hajdukovića – štampariju za knjige na Brajevom pismu.

Štamparija – tako je zove Vehid, tako je zovu i drugi zaposlenici i zaposlenice Centra. Ona to i jeste, u njoj se zaista štampaju sve knjige na Brajevom pismu namijenjene za biblioteku Centra iz koje ih mogu posuditi đaci, ali i svi drugi zainteresovani građani i građanke. No, štamparija je zapravo tek obična prostorija, lako bi mogla biti učionica, opremljena jednim računarom i jednim posebnim printerom za Brajevo pismo, brižljivo spremljenim u vitrinu staklenih vrata čije ključeve ima tek Vehid. I računar je običan: stari monitor, brundava mašina i tek jedan posebni dodatak – uski crni komad hardvera, spojen ispred tastature, po čijoj hrapavoj površini Vehid prelazi prstima. Pomoću tog hardvera i posebnog programa, uz asistenciju audio programa koje je slijepim i slabovidnim poput njega osnovno pomagalo u radu za računarima, Vehid obične knjige pretvara u one na Brajevom pismu: unosi ih, prepravlja, lektoriše, prelama i na koncu – štampa. Sve to radi posve sam.

– Kao dijete sam se zainteresovao za to. Prvo sam mnogo čitao knjige. Slabovidni mogu čitati knjige na uvećanom tisku, uz pomoć posebnih lupa i povećala, ili na Brajevom pismu. Ja sam oduvijek volio brajicu. Govorili su mi da jako brzo čitam, najbrže u školi. U školi me zapazio nastavnik i još kao đak počeo sam raditi ovdje. I eto me i sad.

Vehid je danas odrastao čovjek, sretno oženjen. Želi imati djecu. Supruga mu je također bivša učenica Centra. Nasmijao se na pitanje voli li i ona knjige. Ne toliko kao on – odgovorio je kroz smijeh dok je objašnjavao kako su knjige njemu sada već profesionalna deformacija, jer dok ih skenira, obrađuje i priprema za štampu, on ih sve pročita.

– Tako vam se ja sada, zahvaljujući svome poslu, mogu upustiti u razgovor s ljudima raznih profesija. Sa fizioterapeutima, sa historičarima, ma i sa ljekarima! – govori nam kroz smijeh, pa nabraja svu stručnu literaturu koju je iščitao od korica do korica spremajući je za štampu.

Šta će knjige fizioterapeutima?

Biblioteka Centra za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu (smještena u zgradi srednje škole) raspolaže naslovima na običnom i uvećanom tisku, te Brajevom pismu. Ponajviše ih je iz reda ovih posljednjih.

– Mi ne izrađujemo audio knjige. Time se nešto više bavi Biblioteka za slijepe i slabovidne, gradska biblioteka, čiji članovi, dakako, mogu biti i naši đaci. Nismo protivnici toga, ali prednost dajemo knjigama, jer slijepu i slabovidnu djecu izuzetno je teško aktivirati da se uključe u život. Oni su po svojoj prirodi, zbog svojih ograničenja, pasivnija djeca, masa sadržaja im je uskraćena, a audio knjige tu pasivnost, na neki način, podstiču. Čitajući brajicu, djeca ipak ostaju uključena, mnogo više nego kada samo slušaju kako im neko drugi čita. – mišljenje je Damira Ovčine, direktora Centra.

Njegovo mišljenje dijeli i bibliotekarka Amina Hadžić, koja u biblioteci Centra radi već tri desetljeća, ali, priznaje, nikad u njoj nije bilo življe.

– Posljednjih godina jako mnogo radimo. Mi smo oduvijek raspolagali sa svim školskim knjigama, kako udžbenicima tako i beletristikom. Imamo, zapravo, četiri edicije: školsku, dječiju, svjetsku i domaću književnost. No, odnedavno radimo i Nobelovce na brajici, to je projekat na koji smo naročito ponosni.

Oduševljenje gospođe Hadžić dijeli i njen kolega Vehid, koji zaneseno predlaže da ustanemo i odemo pogledati nove naslove. Nećete vjerovati – uvjerava nas – sigurno niste mislili da ćete u jednoj školskoj biblioteci za slijepu i slabovidnu djecu naći Hertu Miler, Pamuka ili Ljosu?

Bez pomoći štapa, Vehid nas samouvjereno odvodi do polica i vadi debele tomove knjiga. Listajući Pamukov roman Čudne misli u mojoj glavi čiji je prijevod kod nas objavljen tek prošle godine, Vehid ne krije ponos što u svojoj biblioteci ima savremenike na brajici, pa dodaje kako upravo priprema roman Bekima Serjanovića koji mu se jako sviđa. Dok ga priprema, kaže nam, čita ga po drugi put.

Na promociji Pamukovog romana održanoj u izuzetno ugodnom ambijentu biblioteke, prostranom, svijetlom i urednom, uređenom uz pomoć nizozemskih donatora, gostovao je i govorio i ataše za kulturu Ambasade Republike Turske u BiH. Taj nam podatak i Amina, i Vehid, iznose s ponosom. Nisu sve promocije takve, naglašavaju, mada oni gledaju da naprave malu svečanost kad god objave novi naslov. No, ponekad za promotore ne mogu dobiti ljude koje bi željeli, jer nemaju fond iz kojeg bi isplaćivali honorare za učešće na takvim događajima. Ipak, kažu, nađu se ljudi koji to rado urade besplatno, kao doprinos njihovoj maloj velikoj manufakturi u koju ulažu nevjerovatno mnogo snage, volje i entuzijazma.

– Da, jesmo, naravno da smo entuzijasti! – potvrđuje gospođa Amina – ljudi nas, čak i ovdje, u Centru, pitaju kome mi to sve, mladi ne čitaju, zašto se toliko trudimo. No, naše knjige nađu put do čitalaca. Mi im stalno pričamo koliko su knjige važne. Na početku to obično izgleda tako da ja ponudim neki naslov, a oni pitaju: Šta će meni to, ja ću biti fizioterapeut? Ja im onda kažem: Pa dobro, fizioterapeut treba s pacijentima da priča, o čemu ćete razgovarati dok ti je u ordinaciji? Onda oni kažu: Pa o muzici, recimo. A ja dodam: Ali čovjek ti se, bolan, polomio, dolazi ti pola godine, ne možeš pola godine samo o muzici, moraš nekad i o knjigama! I tako, šalimo se, to su sve naša djeca, poznajemo se, pa na koncu, oni i uzmu tu knjigu, radoznali su.

– I teški su! – dodaje Vehid, kroz smijeh pa objašnjava kako njegovi čitaoci uviđaju greške i osjetljiviji su na njih od drugih čitalaca bez problema s vidom.  

No, kritike su, naglašavaju oboje, dobronamjerne. Učenici i kadar ponose se radom i zalaganjem svojih ljudi, a imaju i zašto.

Kao da joj nije bilo dosta sati ćaskanja sa nama, na samom izlazu, gospođa Hadžić gotovo trči za nama da nam pokaže još jednu knjigu. Radi se o katalogu slika koji prati udžbenik biologije. Takvih kataloga ima nekoliko i u njima su slike uz određene nastavne jedinice, oslikane na posebnoj foliji, posebnom tehnikom. Radi se o šemama, slikovnim prikazima ćelije, tkiva, organa, biljaka, životinja... I u tome je, ne samo u Brajevom pismu, Vehid ekspert.

I u klasičnom pismu, oznakama za fiziku, matematiku, notama, ma svemu – hvali ga kolegica, a on skromno sliježe ramenima i smiješi se.

Kada je Amina završila sa pohvalama, on uzima štap i pozdravlja je. Odvest će nas dalje u obilazak škole, kaže i kreće ispred nas.

Samo slijepi i svi oni ostali

Dojam koji cijeli kompleks ostavlja na posjetitelje poput nas jeste – briga. O tom se zdanju neko, zaista, brine, i to se vidi u svakom njegovom ćošku. Dvorišta i igrališta su sređena i čista, u dobrom stanju, školski hodnici sijaju, a sve zgrade, od srednje i osnovne škole, preko internata, do sportskih sala i bazena, besprijekorno su uređene i okrečene.

Takav vas dojam ne napušta ni kada obiđete unutrašnjost zgrada kompleksa, kada zavirite u učionice i specijalizirane prostorije.

Dvije takve prostorije nalaze se u zgradi osnovne škole i u njima nam dobrodošlicu žele zaposlenice škole, Enisa Omerović i Aida Bačić-Mujagić, defektologinje-tiflopedagoginje.  

Soba u koju prvu kročite zove se vestigularna soba. U njoj su naše sagovornice koje, u trenutku posjete, rade sa dvoje djece, jednim dječakom i jednom djevojčicom, koji sjede na posebnim ljuljačkama, u dijelu prostorije opremljenom strunjačama. Iz te sobe ulazi se u drugu, senzornu sobu, namijenjenu radu s djecom koja pored sljepila ili slabovidnosti imaju niz drugih smetnji. Soba služi za stimulaciju osjeta, a koriste je stručnjakinje defektologinje u individualnom radu sa svakim od đaka. Prostorija je tiha i zamračena, sa zidova i iz svih njenih ćoškova sija posebna, prilagođena rasvjeta, a opremljena je igračkama i didaktičkom opremom.

– Mi u posljednje vrijeme imamo trend, i rad u Centru tome sve više prilagođavamo, da nam dolazi mnogo više djece s višestrukim smetnjama, nego je to bio slučaj prethodnih godina. – naglašava gospođa Enisa – Naš je zadatak sa takvim đacima prvo uraditi procjenu i saznati koliko njihova hronološka dob odstupa od razvojne, kako bismo razvili programe rada s takvom djecom. Ovdje, trenutno, imamo slučajeva gdje je hronološka dob djeteta 10 ili 12 godina, a razvojna 8–9 mjeseci. To zahtijeva posebne programe i jedna profesija postaje nemoćna, zato uz nas tiflodefektologinje, specijalizirane za rad sa slijepom i slabovidnom djecom, u radu učestvuje i naša psihologica, a postoji jaka potreba i za stručnjacima oligofrenolozima koji su specijalizirani za rad sa djecom različitih razvojnih problema. Jedino tako, timski, mi toj djeci možemo pružiti odgovarajuću pomoć.

Dok napuštamo ove prostorije i ostavljamo kolegice Enisu i Aidu kojima se, u trenutku našeg odlaska, pridružuje i psihologica Centra Lirija Kruša-Bjelošević, neprestano razmišljamo o kategorizaciji djece na one sa višestrukim smetnjama i one samo slijepe i slabovidne. Jedan takav dječak, iz kategorije ovih drugih sretnika, koji pored slabovidnosti nema drugih smetnji, presreće nas na hodniku i jako želi da nas odvede pokazati nam svoju učionicu. Otvaramo vrata i zavirujemo, barem je dvostruko manja od učionica u ostalim školama. U klupama, jedno po jedno, sjede četiri učenika.

Iz kasnijeg razgovora sa direktorom Centra saznajemo da su odjeljenja mala, a nastava, naravno, ovisno o kategorizaciji učenica i učenika, prilagođena.

– Mi imamo djecu koja tu dolaze samo na nastavu i djecu koja su smještena kod nas u internatu – oni imaju svoj program i raspored od sedam ujutro do devet uveče. Moramo biti svjesni da njima ovo nije samo škola, nije to usvajanje znanja, to je iznad svega usvajanje životnih vještina, od učenja samostalnom kretanju uz korištenje pomagala koje njima odgovara, pa do psihološke podrške.

Strast i hrabrost

Kako izgledaju programi psihološke podrške djeci sa sljepilom ili slabovidnošću i njihovim roditeljima, teško je zamisliti.

Direktor Centra, gospodin Ovčina, naglašava da je jedan od glavnih problema slijepih osoba pasivnost i da je takvu djecu teže ostrastiti za nešto. No, jednom kada u tome uspijete, kada im otkrijete koliko dobri mogu biti u nekom sportu ili nekom poslu kakav je Vehidov, onda oni u nastavku sami sebi krče puteve.

Jednom kad se rodi strast, samopouzdanje počinje samo da se puni.

Svaki je čovjek, mišljenje je Ovčine, laka meta za obeshrabriti, a teška za ohrabriti, a naročito osoba koja zbog svojih tjelesnih ograničenja ne može lako pratiti sve izazove odrastanja.

Zato je slijepoj djeci važno ponuditi strast i hrabrost, stvoriti im bazu za daljnje učenje i samostalan život.

Ova im škola i cijeli Centar, kao mala, ali neophodna, sigurna zona pokušava pružiti upravo to. I čini nam se da im to jako dobro ide.