Turisti koji su zaobilazeći potencijalne glavne mete bombaških napada lutali sporednijim ulicama Istanbula, mogli su u maju ove godine nabasati na jednu izuzetno zanimljivu izložbu. Bukvalno su se morali sudarati s putokazom prema izložbi, da bi u građevinskoj skalameriji (u Istanbulu se na sve strane nešto gradi, popravlja, obnavlja ili dotjeruje) zamijetili crtež pijevca i naslov – Dječije i omladinsko umjetničko bijenale.

Vikend u glavnom gradu Balkana prilično je kratak, pogotovo ako su dani sunčani i topli, pa se može ploviti uz i niz Bosfor, ili se otisnuti čak do Prinčevskih otoka.

Trošiti dragocjene minute na gledanje učeničkih likovnih radova luksuz je koji sebi može priuštiti samo neki pedagog zarobljen u tijelu turiste.

Zahvaljujući jednom takvom, evo Školegijuma usred vrtoglavog šarenila prepunog dobrote i nade, u epicentru eksplozije pozitivne energije!

Bijenale se održava već četvrtu godinu i okuplja djecu uzrasta od 4 do 18 godina, na raznim lokacijama u Istanbulu, ali i u drugim terminima i u drugim gradovima. Osim predstavljanja radova, podrazumijeva i okrugle stolove, performanse i radionice s djecom.

Ono čime posjetilac, pedagog u turističkim cipelama, koji dolazi iz dalekog Istanbulskog predgrađa Saraj-Bosna, ostaje zatečen, jeste idejna ozbiljnost svog tog šarenila, želja i potreba da se o svijetu kaže ono zbog čega taj svijet treba sačuvati. Ljubav u ovim dječijim radovima nije šuplja fraza likovno pretočena u patriotske kič-motive crkava, džamija i mostova. Ovi mladi umjetnici, okupljeni na obali Bosfora iz 48 turskih pokrajina, učenici državnih i privatnih škola, očito su promišljali svoje teme, istraživali i raspravljali, ne samo o materijalima i tehnikama, nego i o temama zagađenja, religije, feminizma, pop-kulture, istorije, književnosti, otuđenja, društvenih mreža... A sve bi to bilo teško, ako ne i nemoguće, bez nastavnica i nastavnika čije se prisustvo osjeća u prostoru, ali ispisuje i na pločicama s nazivom rada i imenima autora i autorica.

Poredeći neminovno ovu izložbu sa radovima koji ga dočekuju u holovima bosanskih škola, pedagogu iz Saraj-Bosne postaje jasno ono što već dugi niz godina njegovim kolegama u ministarstvima nije, ili nije tako kristalno: da se upravo na ovom predmetu vidi i prepoznaje, kao možda niti na jednom drugom, duhovno siromaštvo ovdašnjih pedagoških standarda i ciljeva i nasilje što ga ideologija uporno provodi nad kreativnom slobodom nastavnika, i posljedično, učenika.

Sistematično zatiranje kreativnosti, nigdje tako jasno vidljivo kao u nastavi likovne umjetnosti, dio je jedne šire i zloćudnije politike obrazovanja čiji je cilj oblikovanje nekompetentnih i neslobodnih konzumenata ideja i dobara.

Sa tim pitanjem slučajni prolaznik napušta istanbulsko bijenale dječijeg i omladinskog likovnog stvaralaštva: kako nam uvijek i potpuno i bez izuzetka polazi za rukom da iz generacije u generaciju od Alisa činimo Pandore?