Drvar je nekad bio, a sad više nije. U ovu konstataciju mogao bi se sažeti sadašnji trenutak koji živi ovaj grad. Drvar, o kojem smo učili kao kraju bogatom prirodnim resursima, kao gradu s razvijenom industrijom, kao izvorištu antifašističke borbe na prostoru BiH u Drugom svjetskom ratu i poprištu desantnog napada njemačkih snaga na Vrhovni štab Titovih partizanskih jedinica... Sve se to razvuklo tamo negdje od pluskvamperfekta do aorista. Drvar u prezentu traži svoj novi identitet, a postojeća politička dešavanja ne daju naznake da ovaj grad naskoro čeka neka vrsta happy enda.

Brojke i slava

Osamdesetih godina prošlog vijeka (tadašnji Titov) Drvar je bio na vrhuncu svog privrednog i društvenog razvoja, koji se prvenstveno bazirao na ratnim zaslugama koje je grad stekao kao žarište antifašističkog otpora njemačkom okupatoru i njegovim saveznicima. Drvna industrija, sa ogromnim šumskim bogatstvom, bila je glavna razvojna poluga, na koju su se nadovezivale druge grane industrije, ali i društvena nadgradnja. Titov Drvar bio je značajna turistička destinacija u SFRJ, a motiv Titove pećine u Drvaru bio je poznat generacijama đaka od Vardara, pa do Triglava.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u opštini Titov Drvar živjelo je 17.126 stanovnika, i to 96,97% Srba, 2,24% Jugoslavena, 0,39% ostalih i nepoznate nacionalnosti, te 0,19% Hrvata i 0,19% Muslimana. Ratna dešavanja i Dejtonski mirovni sporazum rezultirali su današnjim stanjem, po kojem je ova opština, sa nekad većinskim srpskim stanovništvom, pripala dominantno bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, tačnije Kantonu 10 (Herceg-bosanska županija), sa hrvatskom većinom i administrativnim centrom u 100 kilometara udaljenom Livnu. Nove administrativne granice prekinule su prirodne i tradicionalne veze ovog grada sa Bihaćem i Banjalukom. Prema popisu iz 2013. godine, u Drvaru živi 7036 stanovnika, od čega 91,2% Srba, 7,8% Hrvata i 1% svih ostalih nacionalnosti. Međutim, većina sagovornika sa kojima sam razgovarao smatra da je stvarni broj stanovnika upola manji.

Osnovna škola Drvar

Kako je malo stanovnika, malo je i djece, pa u cijeloj opštini postoji samo jedna osnovna škola. Od 1996. do 2006. godine škola je nosila naziv Dr Ivan Merz, kada je preimenovana u Osnovna škola Drvar. Direktorica Svjetlana Dodig, koja je na ovoj poziciji od januara ove godine, objašnjava da školu pohađa 420 učenika, razvrstanih u 22 odjeljenja. Pored 20 redovnih odjeljenja đaka od prvog do devetog razreda, u školi je formirano i posebno odjeljenje za djecu sa posebnim potrebama u kojem su dva đaka, a postoji i jedno odjeljenje u područnoj školi u Prekaji koje ima tri đaka. Trend smanjenja broja djece nastavlja se iz godine u godinu.

Škola ima dva objekta u samom gradu u kojima se izvodi nastava, tzv. staru školu, u kojoj nastavu pohađaju niži razredi i novu zgradu izgrađenu osamdesetih godina prošlog vijeka. Školski objekti su javnim i donatorskim sredstvima obnovljeni, tako da se uslovi za odvijanje nastave mogu smatrati odgovarajućim. U sklopu škole je fiskulturna sala, a škola posjeduje dovoljno računara za izvođenje informatičke nastave. Školska biblioteka ima raznovrstan izbor knjiga, ali nedostaje više primjeraka knjiga iz školske lektire. Direktorica je u svoj plan aktivnosti za naredni period u prioritete stavila nabavku savremenih nastavnih pomagala i ograđivanje školskog dvorišta, kako bi povećala sigurnost učenika, kako od napuštenih pasa, tako i od nesavjesnih vozača, koji školsko dvorište i vanjski sportski teren koriste kao parking. Potrebno je nabaviti i opremu za fiskulturnu salu za djecu mlađeg uzrasta.

Između Banjaluke i Livna

Na pitanje o nacionalnoj strukturi učenika, direktorica Dodig odgovara da struktura odražava stanje u cijeloj opštini, po kojem je u školi 80% povratnika i 20% prognanika. Na moju primjedbu da su sva ta djeca rođena u Drvaru poslije 2000. godine i da je ta podjela djece na povratnike i prognanike čudna, direktorica objašnjava da se radi o naslijeđenoj terminologiji, te da se podrazumijeva da su povratnici djeca čiji su roditelji srpske nacionalnosti, koji su se vratili u grad iz izbjeglištva, a da su prognanici djeca čiji su roditelji hrvatske nacionalnosti, a koji su ostali nastanjeni u Drvaru nakon što su prognani iz svojih predratnih prebivališta. Nacionalna struktura je slična i u nastavnom osoblju i Vijeću roditelja, a i u školskom rukovodstvu se pazilo da su jednako zastupljeni kadrovi obje nacionalnosti. Škola ima problem sa pronalaskom adekvatnog nastavnog kadra za predmete tehnička kultura i matematika, zbog čega su prisiljeni zapošljavati kadar srodnih zvanja.

Nastava se u školi izvodi po hrvatskom nastavnom planu i programu, s tim da je za djecu povratnike, dakle djecu srpske nacionalnosti, osigurano izvođenje nastave za nacionalnu grupu predmeta po nastavnom planu i programu iz Republike Srpske. Po pitanju udžbenika, nastavnici imaju slobodu izbora, ali se uglavnom koriste izdanja Školske naklade iz Mostara, a nešto manje izdavača Alfa. Za nacionalnu grupu predmeta koriste se udžbenici Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Istočnog Sarajeva.

Na pitanje o saradnji sa Ministarstvom znanosti, prosvjete, kulture i športa u Kantonu 10, direktorica odgovara da je kratko na ovoj poziciji da bi mogla dati neku validnu ocjenu, ali da je njen cilj da rad škole bude u skladu sa zakonskim propisima i da će na tome ustrajati, iako je svjesna da politika ima jak uticaj u svim sferama javnog života, pa i u obrazovanju.

U školskom kalendaru neradni dani su Dan učitelja (5.10.), Svi sveti (1.11.), Dan državnosti (25.11.), Dan nezavisnosti (1.3) i Praznik rada (1.5.), a posebnim programom obilježava se Dan škole (15.5.). Pored ovih praznika, škola je uključena i u proslave Dana kruha, slavu Svetog Save i poklada. Događaji iz II svjetskog rata se ne obilježavaju u školi, niti škola organizuje posjete učenika Muzeju 25. maj u Drvaru.

Srednja škola Drvar

O stanju u Srednjoj školi Drvar razgovarao sam sa pomoćnikom ravnateljice, Željkom Lekićem, kojeg je životni put iz Vareša doveo u Drvar. Ovu školu pohađaju 182 učenika, koji tako nastavljaju svoje obrazovanje započeto u Osnovnoj školi Drvar ili Osnovnoj školi Bosansko Grahovo. Dio učenika nakon završene osnovne škole nastavlja srednjoškolsko obrazovanje u Banjaluci ili Mostaru, što zbog većeg izbora, što zbog činjenice da će i fakultetsko obrazovanje nastaviti u tim gradovima. Trend smanjenja broja đaka i u ovoj školi se nastavlja i pravi je izazov organizovati kvalitetnu nastavu u takvim uslovima. Pa ipak, nastava za deset odjeljenja organizovana je za četvorogodišnje školovanje u smjerovima gimnazija i ekonomski tehničar, dok trogodišnji zanati postoje za zvanja prodavač, konobar i kuhar. U školi su zaposlene 34 osobe, a dio nastavnog osoblja punu radnu normu obezbjeđuje radom u osnovnim školama u Drvaru i Bosanskom Grahovu.

Škola ima fiskulturnu salu koja nije u najboljem stanju, obnovljene vanjske sportske terene sa tribinama, kabinet za informatiku sa 25 novih računala, a u toku je opremanje kabineta za praktičnu nastavu konobara i kuhara. Sadašnja praksa je da učenici praktičnu nastavu obavljaju po drvarskim ugostiteljskim ili prodajnim objektima.

Školska zgrada nikad nije u potpunosti sanirana, tako da fasada krije probleme sa grijanjem, kao i problem sa starim krovom pokrivenim salonitnim pločama, koje su upitne zdravstvene ispravnosti. U školskom dvorištu postavljen je i spomenik sa likom Marije Bursać, prve narodne heroine iz II svjetskog rata, što je malo iznenađujuće s obzirom na praksu da se bilo kakvi politički ili ideološki sporni sadržaji udaljuju iz škola u ovom gradu.

O čemu se ne priča, to ne postoji

Drvarčani su pomireni sa svim nelogičnostima koje im je sistem servirao, nerado govore o njima i stiče se utisak da su, bar što se obrazovanja tiče, odlučili da se fokusiraju na preživjeti danas, a ne misliti na kakvo nam ovakvo danas donosi sutra. Rat jeste dobrano protresao ovaj kraj, pa se sad u tom sistemu spojenih posuda uspostavila neka ravnoteža sa kojom su svi zadovoljni. To što tekućina iz sistema izlazi na brojne pukotine i što je nivo te ravnoteže sve niži i niži, trenutno malo koga zabrinjava. Bitno je da je sve po zakonu, bez obzira koliko je taj zakon loš. Kao da nije bitno kako će u budućnosti živjeti ljudi koji će izići iz ovih škola na ista vrata, noseći u glavama dvije različite priče o svojoj prošlosti, dva različita gledanja na svijet oko sebe, i to sve na dva jezika, na dva pisma. Neki Drvarčani, okupljeni oko još uvijek nelegalnog Radija slobodni Drvar, imaju nešto drugačije mišljenje, ali oni su još uvijek glas manjine. Većina, otrgnuta od svog antifašističkog nasljeđa, a uhvaćena u mrežu nacionalizma, nemoćna je da prepozna svoj vlastiti dugoročni interes. Drvar demografski nestaje, ali to vlast ne brine puno, jer su njima važnije šume od ljudi.

Drenjina – najmanji zajednički sadržilac

Utjeha se u ovom sivom i besperspektivnom scenariju pronašla, a gdje drugo nego u alkoholu, i to u rakiji od drenjine. Ovaj šumski plod, kojim obiluje ovaj kraj, koristi se za proizvodnju sokova, džemova, ali i, među poznavaocima vrlo cijenjenih, rakije i likera. Svake jeseni, nakon sezone sakupljanja ovih plodova, u Drvaru se organizuje manifestacija Dani drvarske drenjine kojom se, pored ovih proizvoda, promoviraju i etnološko nasljeđe ovog kraja, narodne nošnje i običaji. Na neki način drenja, kako je ovdje domaćini zovu, ima sve izglede da postane novi brend Drvara i tako potisne Titovu pećinu, kao prvu asocijaciju na pomen ovog grada. Tako se sakupljačka privreda u XXI vijeku vratila u ovaj kraj kao pojam budućnosti.

Svakome prema zaslugama, valjda.