Na stranici Institucije ombudsmana za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine zalutali posjetilac može naći slikovnicu namijenjenu – sudeći po izvrsnim ilustracijama Maje Rubinić – predškolcima. I uvodno obraćanje – Draga djeco – i infantilni stil nepotpisanog tekstopisca, kao i font korišten u tekstu, upućuju na istu ciljnu grupu. Ali sam sadržaj, pobrojavanje prava potrošača, njih ukupno osam, nema baš mnogo veze s djecom, jer prava nisu ni komentarisana, a kamoli objašnjena načinom pristupačnim djeci.

Uvodni tekst glasi ovako:

Draga djeco,

Otkrit ćemo vam jednu tajnu. U jednoj šumi, nedaleko odavde, počele su se događati čudne pojave; usred šume niknuo je supermarket, vuk je ogradio šumski izvor i počeo prodavati vodu u bocama, a koke se počele natjecati koja će snijeti čudnije jaje.

Cijela šuma i sve životinje u njoj uključile su se u to novošumsko tržište na kojem su se razne stvari počele proizvoditi, prodavati i kupovati. Pojavili su se proizvođači, trgovci i potrošači.

Dalje se još malo, u istom kvaziedukativnom tonu, obeća da će u nastavku biti govora o pravima potrošača i o tome kako ih zaštititi, ali se obećanje ne ispuni, jer preostale stranice ispunjavaju samo crteži i uz njih pobrojana prava.

Cijela slikovnica zadovoljava obrazac rasipanja budžetskog novca na nedomišljene promotivne materijale, kojima je jedina svrha da se pomenu u nekom izvještaju kao opipljiv rezultat cjeloživotnog čekanja penzije na državnim jaslama. To je već opšte mjesto, da netalentovani, nezainteresovani, nemaštoviti stranački uhljupljeni činovnici troše ionako slabe resurse na ublehe poput ove.

Vjerovatno se i sam tekstopisac stidio svog jadnog pokušaja pa je ostao nepotpisan. Inače, bilo bi zabavno čuti objašnjenje šta je vuk u njegovoj novošumskoj basni. Ko je, naprimjer, proizvođač vode u šumskom izvoru? Kako to neko dođe i zagradi nešto što pripada svima, i onda zajedničko prodaje kao svoje? Ili, recimo, jesu li koke nosilice proizvođači? Jesu li sva jagnjad ovčiji proizvodi, ili samo ona koja završe kod Gojka? Očito je da i budalaštine poput ove imaju pedagoški potencijal, i da dobra učiteljica iz svakog tekstuljka može izvući važne teme i zanimljiva pitanja. I to jeste, najčešće, odgovor mnogih dobrih učiteljica (i nastavnica, i profesorica) na poplavu loših nastavnih sredstava, uključujući i zvanično odobrene udžbenike: nema veze što je sve to loše i teško upotrebljivo, ja ionako radim drugačije. Taj je odgovor vrijedan jedva slabe dvojke, ali je razumljiv u okolnostima stranačkog terora nad državnim aparatima, disfunkcionalnog sindikata i institucionalizirane korupcije. Loša nastavna sredstva su problematična jer zauzimaju/oduzimaju prostor slobode i inovativnosti. Još gore, takva politika je etički bijedna, jer dragocjene resurse uskraćuje djeci da bi ih preusmjerila stranačkim satelitima.

Ilustracija: Prava potrošača / ilustrirala Maja Rubinić / Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH

Namjera Institucije ombudsmana, da uz atraktivne ilustracije informiše građane o njihovim pravima kad se na tržištu pojavljuju kao potrošači, nije u osnovi loša. Loša je bila odluka da im se obrati preko djece, koja bi teško razumjela i mnogo bolje objašnjen složen koncept tržišta, nego što je to urađeno u ovom jadnom pokušaju slikovnice.

U nekom narednom pokušaju, recimo, u vidu stalne rubrike na sajtu Institucije, dobra namjera morala bi otići korak-dva dalje: do konkretnih formulacija iz zakona i zanimljivih slučajeva iz prakse.

Naprimjer, član 29. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH“, br. 25/2006 i 88/2015), u kojem se reguliše oglašavanje proizvoda i usluga, kaže, između ostalog, da:

(2) Oglasi ne smiju sadržavati bilo kakvu izjavu ili vidljivi prikaz koji bi neposredno ili posredno izostavljanjem, nedorečenošću ili pretjerivanjem potrošače dovodili u zabludu, a naročito u vezi sa b) vrijednošću proizvoda ili usluge i ukupne cijene koju treba stvarno platiti.

Ovih dana kupci goriva na Petrolovim pumpama mogu u okviru akcije koja traje od 15. 8. do 15. 10, ukoliko potroše dvadeset i više maraka, kupiti s popustom i od 66% kuhinjske noževe firme Rosmarino Blacksmith. Za njih se pod sloganom “Postani šef u svojoj kuhinji“ kaže da su od nehrđajućeg čelika izuzetnog njemačkog kvaliteta, sa sječivom, što je navedeno kao prednost, koje je ručno naoštreno sa obje strane, pod uglom od 15° za dugotrajnu oštrinu i izdržljivost.

Na internetu nema podataka o proizvođaču, ali ima o još dva prodavača: Amazon i Vitapur. Vitapur svoje prodavnice ima i u Sarajevu, a na njihovoj stranici piše da je Rosmarino Kuhinjski nož napravljen od nehrđajućeg čelika visokog kvaliteta. Njegova prednost je dvostrano naoštreno sječivo, pod uglom od 15° za dugotrajnu oštrinu i izdržljivost.

Isti nož, u istoj ambalaži, na kojoj stoji oznaka www.vitapur.com – npr. Rosmarino Blacksmith Chef (dužina 20,5 cm) na Petrolovim pumpama košta 44,30 KM, tj. s popustom od 64% – 15,95 KM, a u Vitapurovim prodavnicama njegova je cijena 31,80 KM i s popustom od 40% košta 19,10 KM. Pri tome, na ambalaži piše da je proizveden u Kini, što na hvalisanje izuzetnim njemačkim kvalitetom baca sjenu sumnje u poštenje prodavca.

Petrol.ba

Zadatak koji bi Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u sklopu svog edukativnog web-djelovanja mogla postaviti učenicima jeste: da utvrde kako ista stvar kod jednog prodavca košta 44,30 KM, a kod drugog 31,80 KM. Odnosno, da li je ovaj prvi, Petrol BH Oil Company d.o.o. Sarajevo, pretjerivanjem potrošače doveo u zabludu, a naročito u vezi sa b) vrijednošću proizvoda ili usluge i ukupne cijene koju treba stvarno platiti.

Petrol BH je u stopostotnom vlasništvu kompanije Petrol d.d. Ljubljana, koja je u 2017. godini imala čist prihod od prodaje (u mlrd. eura): 4,495, pa stvarno izgleda glupavo da svoj ugled dovodi u pitanje varajući kupce na cijenama nekakvih kitajskih noževa germanske kvalitete. Ali ako nije lopovski povećala cijenu, da bi privukla pažnju ogromnim popustom (64%), onda je pitanje zašto je za robu koja se na tržištu može naći jeftinije platila skoro 40% više.

Učenici bi, u okviru svog istraživanja, a ponukani obrazovnom kampanjom Institucije ombudsmana za zaštitu potrošača, mogli poslati pismo odgovornima u Petrolu i zatražiti od njih objašnjenje o politici formiranja cijena za robu u preprodaji, na kojoj je firma u 2017. prihodovala oko 17 miliona maraka. Učenici to, međutim, neće uraditi, jer niti će Institucija zaista posvetiti ozbiljnu pažnju edukaciji, niti će se nastavnice/profesorice baviti sitničarenjem oko sitnih trgovačkih smicalica. (Na kraju krajeva, taj kitajski nož njemačke kvalitete ipak košta manje u Petrolu nego u Vitapuru!) Obrazovanje potrošača ostaće na nivou priglupe slikovnice, kao još jedna životno bitna stvar kojom se naše školstvo ne bavi.