- A sad ti! – rekla sam joj kao iz topa, čim smo se čule i zadrhtala od uzbuđenja: koliko god me naša šestodnevna igra iz dana u dan punila najrazličitijim spektrom emocija i podsjećala na moć dobre poezije za djecu, toliko sam sve ove dane jedva čekala ovaj trenutak.

Dogovor je, podsjetimo se, bio: šest dana primjera dobre poezije za djecu, šest dana razgovora, interpretacija, polemika, zaključaka, igrica, smijeha.

A onda, kao šlag na tortu, ona bi, za kraj, trebala ispisati svoju pjesmu.

Obećavala je kratku, konciznost u izrazu je nešto što joj se očito sviđalo. Voljela je i igre riječima, humor...

Šta će od svega što želi uspjeti?

Da li će sve biti usiljeno, kao sve školske zadaće, jer i ovo je to, možda bez teme, možda bez precizne forme, ali ipak zadaća koja bi se trebala osloniti na neke dobre modele. A dobar model ne mora značiti i dobru pjesmu. Modeli su počesto najkraći put do neuvjerljivog teksta u koji ne puštamo sebe, već podražavamo druge.

Entuzijazam je lagano prekrivao strah, a onda je ona preuzela stvar.

- Spremna je. Ja sam je napisala rukom i ne znam, mislim da ne liči ni na jednu ovu tvoju. Ali eto, ti vidi, evo ti slika!

Uslikala mi je papir gdje je kvrgavim slovima pisalo:

ZRAK

Trk tamo

Trk vamo

Noć

I mrak

Nama treba

Samo

Zrak

Ostala sam bez teksta, pa je ona prekinula tišinu nekom šalom o rimama koju ja zbog šuma zraka iz njenih stihova u mojim ušima nisam čula.

Da je potrajalo sekundu duže, zabrinula bi se da je loše uradila zadaću i da je kraj lošiji od onog jučerašnjeg.

Srećom, izronila sam brzo da joj kažem koliko u njenoj pjesmici vidim sjajnih stvari, ali nisam znala kako. Htjela sam joj reći kako u tim stihovima vidim sve svoje zauzetosti, okupiranosti, jurnjave na poslove svaki dan, jurnjave za novcem, jurnjave od jutra do noći i mraka koji tako brzo dođe, a njima, a tu mislim njoj, tu mislim njenom bratu, tu mislim djeci, treba samo malo: samo zrak. Da prodišu, da nisu i oni u tom našem trku...

Nešto sam joj već rekla, ne sjećam se, pričala sam joj kao da pričam pred tročlanom univerzitetskom komisijom, pa udahnula i ja zrak.

- Ma, malo puno pričam, izvini, ali divna je.

- Iako je kratka?

- Ponajviše jer je kratka. A jako jasna.

Ima sedam godina i možda je zrak zapisala da ga rimuje sa mrak, priznala je da je prosto luda za rimama.

Ali, opet: možda i nije – možda je potreba da uhvati daha našla sama sebi riječi.

Hvatajući dah (i predah) od trke i jurnjave za prosjekom, za ocjenama, za usvajanjem nastavnih sadržaja, za izvrsnošću na sekcijama, kursevima, radionicama i učionicama, uhvatila je u sedam stihova mnogo više nego što zamisliti može, trčeći s rodicom po plaži i plićaku.

I, nisam joj se usudila reći, ali utopila je u ovoj svojoj morskoj pjesmi i svoj strah od krajeva, od kraja ljeta, od kraja dana, od noći i mraka koji dođu nakon trka.

Ugušila je vlastiti strah zrakom koji je odlučila disati.

Ako je poezija u tom hvatanju zraka imalo pomogla, onda možemo konstatovati kratko i sigurno: eksperiment uspio, pacijentice oživjele!