Prethodni sam dan završila raznježivši kćerkicu svojom izjavom da su mi razgovori o poeziji s njom duševna hrana, pa sam izazvala lančanu nježnu reakciju koja je dovela i do nešto suza radi udaljenosti. Čudno da nas je, eto, do nedostajanja i usamljenosti dovela jedna tako vesela i jezički zabavna pjesma kakva je Uljezov kuhar Dragane Mladenović.

- Šta misliš može li nas vesela pjesma rastužiti?

- Ne bi trebala ako je dobra.

- A kako nas je onda juče onaj smiješni uljez što pali sveklo uspio rasplakati?

- Pa, jer sam te poželjela, a to nema veze s uljezom.

- Znam. I ja sam tebe. Al' super ti je na moru, imaju dobri stihovi o moru iz jedne pjesme za djecu.

- Koje, te koju ćemo danas raditi?

- Ne, jedne druge, ali šteta da ih ne spomenem ovdje. Kažu: S morem ti je kao s internetom – staviš prst i imaš vezu sa cijelim svijetom.

- Pa eto. Onako.

- A je li?! – smijem se i govorim joj da je dobra poezija izgleda malo razmazila pa je postala odveć izbirljiva. Smije se i ona i traži današnju.

- Polako, nestrpljivice. Današnja je mala, ali velika. A sad ćeš vidjeti zašto. Pisao je Duško Radović.

- Znam njega, onaj što je pisao pjesmu o Miši kojeg je sve mrzelo.

- Eh, baš taj!

MALI ŽIVOT

Dok neko pije

ja pijuckam.

Dok neko grize

ja samo grickam.

Dok neko glođe

ja samo glockam.

Dok neko bode

ja samo bockam.

Dok neko peva

ja pevuckam.

Dok neko drema

ja dremuckam.

Dok neko radi

ja raduckam.

I tako, malo, sitno živuckam.

- Pa, i ova smiješna!

Da, zaista, zamislih se a da nismo ni počele s razgovorom: jesam li se previše oslonila na igru i osjećaj radosti kad nas ona ponese pa sam skrajnula i neke melanholične, a dobre pjesme?

- Ali, ja volim smiješne! – već me tješi, osjetivši da sam se zamislila.

- Znam. Je l' ti liči na onu o Miši kojeg je sve mrzelo, ništa nije volio da radi, pa je pokušavao biti ptica, riba, vjeverica, šta sve ne, samo da bi izbjegao obaveze?

- Da, liči. Možemo li i ovog dječaka zvati Miša?

- Možemo, kako god. Ali otkud znaš da je dječak, ja ne vidim da je to igdje navedeno?

- Pa, pisac je dječak. Mislim muškarac.

- Jeste. Ali dijete u pjesmi je samo dijete, ne znamo mu rod.

Pokrećemo ovdje, priznajem ne prvi put, opet rodnu kritiku književnosti za djecu i odrasle, pa se priča začas sa pjesmica, pričica i književnosti proširi i na crtiće.

- Znaš šta sam ti htjela reći nekidan, pa se nismo čule jer sam išla u Primošten.

- Šta?

- Da sam shvatila da se Pustolovine braće Kret zovu po braći Kret, a oni ne bi mogli ni na jedan zadatak spašavanja životinja ići da nema Koki i Avive – one su tu glavne, a nema ih ni u naslovu!

Nasmijem se i vratim nas na pjesmu.

- Zašto se pjesmica zove Mali život?

- Pa, jer dječak... ili djevojčica... sve nešto pomalo radi.

- Da, raducka.

- Raducka, spavucka, jeducka.

- Šta misliš može li se sve tako pomalo raditi?

- Pa, može. To je odmor. To trebaju i odrasli.

- Znači, misliš da i veliki mogu živjeti male živote?

- Pa da. Mislim da je nekad bolje raduckati, nego stalno blejati u kompjuter po sto sati.

- Znači, kad nam je nešto malo, onda nam život može biti i velik i sretan, jer imamo više vremena i odmorniji smo?

- Da!

- A je l' ti tamo plivaš ili plivuckaš?

- Pa prije sam samo plivuckala, a sad jako plivam. Plivarim! Je l' se tako kaže kad nije umanjeno, već uvećano?

- Ne kaže se nikako, ali može da se kaže kako god izmisliš. U poeziji naročito. A zašto ne želiš plivuckati, ako si rekla da je to odmor?

- Jer mi je žao. Jer znam da će proći ljeto i da idem nazad u školu. Mislim, poželjela sam tebe, ali...

- Znam. Znam.

U strahu da ne završimo sjetno još jedan dan, prebacujem se, za kraj, na planove o njenoj pjesmici koju ću dobiti već prekosutra.

- Ne znam, razmišljam još. Zasad znam da mi se sviđa da bude kratka, da će biti šaljiva i da bih da ipak ima rimu, koliko god si ti protiv nje.

Smijemo se.

- Nisam rekla da sam protiv rime, već nasilne rime, kad ne mislimo o smislu nego pišemo samo da bi nam se riječi rimovale. Kad pomislimo, recimo, da ima smisla zbog rime napisati:

Vanja voli more,

jer je lijepo gore,

lijepo ime ima,

baš je dobra rima...

- Mama!!!