Ko je taj ALEC?

Lafer detaljno opisuje način na koji korporacijske agende ugrožavaju demokratiju. Kakve veze ti veliki lobiji zaista imaju sa običnim državljanima? Većinu korporativna politika ne zanima, ali dok mi živimo svoje živote, Lafer dokazuje da su korporacije te koje njima upravljaju: smanjuju minimalne plate, upravljaju zdravstvenim i radnim osiguranjem, smanjuju budžete za javno obrazovanje, transport…

Na državnom nivou, sve ove zakone koordinira ALEC (engl. American Legislative Exchange Council) – Američko vijeće za zakonodavnu razmjenu. Najjednostavnije rečeno, ALEC je mreža koja uvezuje korporacije i zakonodavstvo u svih 50 država SAD-a. Sastoji se od nekoliko stotina poznatih korporacija: Amazon, McDonald's, Facebook…

U trenutku kad vam više nije jasno čitate li utopijski triler ili politički priručnik, Lafer objasni kako nastaju novi zakoni. Jednom godišnje organizuje se veliki sastanak na ekskluzivnoj lokaciji na kojem učestvuju sve korporacije i tu se predlažu i izglasavaju zakoni. Od između 800 i 1000 prijedloga, njih oko 20% postanu novi zakoni i primjenjuju se u određenim državama. Kako to u praksi izgleda?

Korporacije financiraju sve ALEC-ove troškove i doniraju za političke kampanje, dok zakonodavci prenose korporativne agende u svoja vijeća. Na primjer, Coca Cola investira i lobira protiv zakona za porast poreza na gazirana pića. Industrija privatnog zdravstvenog osiguranja je samo u 2009/10. obezbijedila više od 100 miliona dolara protiv zdravstvene reforme.

Republikanci, demokrati: u čemu je razlika

Lafer konstantno naglašava da, iako su često prijedlozi zakona ideologija desnice, velike korporacije nisu isključivo republikanski pijuni. Više glasača iz obje partije podržava veće minimalne plate, plaćena bolovanja, manja odjeljenja i time bolje obrazovanje, više obrazovane nastavnike/ce, bolje zdravstvo… Lafer spominje primjer sa posljednjih izbora u Arizoni, jako konzervativnoj državi: Trump je osvojio više glasova nego H. Clinton, ali je u isto vrijeme više ljudi glasalo za veće minimalne plate i plaćena bolovanja. To znači da je nekoliko hiljada ljudi glasalo i za Trumpa i za pravo na minimalne plate: za republikanskog kandidata i protiv republikanskih stavova.

S druge strane, istina je da u posljednjih pedeset godina jača ultrakonzervativno krilo korporativne zajednice (po sociologu Williamu Domhoffu). Razlog za ove promjene dobrim dijelom jeste porast velikih investitora kao što su braća Koch, ali možda čak i bitnije od toga strukturalne promjene u ekonomiji države: npr. globalizacija i načini investiranja. Velike korporacije prelaze sa biznis modela upravljanja (…) na financijski model po kojem se cijele kompanije smatraju dobrom koje služi preprodaji s konačnim ciljem maksimiziranja profita, objašnjavaju ekonomistica Eileed Appelbaum i naučnica Rosemary Batt.

Generacijsko regrutovanje

Braća Koch su jedni od rijetkih investitora koji su izloženi u javnosti. Oni su glavne ličnosti koje stoje iza ALEC-a i interesantnog načina manipulacije većinom. Za svoju glavnu publiku izabrali su mlade ljude koji trenutno završavaju fakultete ili tek postaju radnička snaga i, kako Lafer tvrdi, hrane njihov bijes: protiv javnih službenika, migranata, banki, kompanija za osiguranje. Stvorili su organizaciju Generacijska mogućnost (engl. Generation Opportunity) čiji je cilj pokazati budućnost kao mračnu, neperspektivnu i tako stvoriti okidač za bijes prema vladi. Način na koji se braća Koch koriste jezikom isključivo je manipulativan: Mi smo jedina generacija u američkoj historiji kojoj je gore nego onoj prethodnoj. Plaćamo više za školarine, 18 biliona dolara nacionalnog duga, i sad Obamacare sistem krade od plata naše generacije. Ljevicu podržavaju bogate korporacije milijardera, ali nas finansiraju desetine hiljada patriota kao što ste vi.

Na čemu sve zaraditi?

Lafer analizira i kakav efekt privatizacija ima na minimalnu platu u raznim sektorima: od profesija kao što je obrazovanje, do onih gdje je osnovni prihod radnicima bakšiš (npr. barmenima i konobarima). Daje primjere na koje sve načine veliki poslodavci uspijevaju ne platiti prekovremeni rad. Studija koju Lafer citira navodi da je ukupno u 2009. prosječan radnik s niskim primanjima izgubio 2634 dolara kroz neplaćene plate na godinu, što je 15% njegovog ukupnog prihoda.

Djelić horora koji Lafer objašnjava uglavnom se veže za opadanje kvalitete života u posljednjih nekoliko decenija: nedostatak plaćenog bolovanja je postao takav standard da, na primjer, više od pola radnika u prehrambenim djelatnostima radi kada su bolesni, iz straha da bi moglo doći do smanjenja plate ili čak otkaza. U samo posljednjih 25 godina, plaćeno zdravstveno osiguranje se prepolovilo za pola. Siromaštvo je davno prestalo biti stanje u kojem se nalaze samo nezaposleni, nego je sve češće i realnost za mnoge radnike s niskim platama.

Pored bolovanja, slobodno vrijeme u bilo kojem obliku je još jedan način na koji radnici kradu od poslodavaca, zbog čega je predloženo i usvojeno nekoliko zakona koji se tiču vikenda i pauza za obroke. Po zakonu, radnik ima pravo na 30-minutnu (neplaćenu) pauzu za obrok nakon pet uzastopnih radnih sati. No, i pored takvih zakona, Lafer prikuplja dokaze da se prava radnika krše i na gore načine: u 2005. je Walmart (jedan od najvećih trgovačkih lanaca u SAD-u, korporacija članica ALEC-a) ilegalno uskratio pauzu za ručak svim trenutno zaposlenim radnicima, njih 116.000. Istraživanje iz 2008. je dokazalo da čak 69% radnika koji primaju minimalnu platu, a koji imaju pravo na pauzu, nisu imali dozvolu za tu pauzu. 

Lafer se dotiče i neplaćenog dječijeg rada, ali i plaćenog tinejdžerskog rada: adolescenti se sve više zapošljavaju pod uslovom da redovno pohađaju škole. Šesnaestogodišnjaci nisu mogli raditi više od pet sati dnevno, šest dana sedmično. Uprkos velikom broju dokaza da đaci nisu pokazivali dovoljno dobre rezultate u školi uz toliki broj radnih sati, novi zakoni hipotetskom šesnaestogodišnjaku dozvoljavaju neograničen broj sati rada, sedam dana u sedmici, čitavu godinu.

(Ne)demokratija

Lafer tvrdi da je najlakši način za uništenje demokratije porast nejednakosti. To pokazuje predstavljanjem četiri tipa inicijativa koje korporacije najčešće poduzimaju:

1. Stvaranje zakona koji će ograničiti javni prostor, omogućiti eliminaciju sindikata, zabranu prava građana da tuže korporacije za malverzacije i način na koji se regulišu korporativne akcije;

2. Privatizacija javnih usluga i time uklanjanje žarišnih tačaka zbog kojih bi moglo doći do protesta;

3. Inicijative za ograničavanje prava na glasanje, čime se ukida pravo gradskih vijeća da glasaju o npr. podizanju minimalne plate;

4. Postizanje sveobuhvatnog kulturnog preokreta s ciljem smanjenja očekivanja koja radnici mogu imati od poslodavaca, a građani od svojih vlada.

Šta s ovim svime ima obrazovanje?

Priču o obrazovanju u ovakvom sistemu Lafer uvodi kroz primjer iznenadne školske reforme u New Orleansu, nakon uragana Katarina. Tada je nastao Školski distrikt oporavka New Orleans (Recovery School District), prvi distrikt s neovisnom školom (engl. charter school). Ova škola je u potpunosti politički nesvrstana, novi nastavnici su mladi, uglavnom bijelci s malo ili nimalo iskustva (dvije trećine nemaju tradicionalno nastavničko obrazovanje). U posljednjih deset godina nema dokaza da je ovakav sistem uspješan – većina podataka uopšte nije javna. Štaviše, Louisiana je jedna od najgore rangiranih država u oblasti obrazovanja – 47. od 50 država na testiranju iz jezika i matematike. Istovremeno, djeca iz javnih škola definitivno imaju bolji uspjeh od djece iz privatnih, neovisnih. No u javnosti, širom SAD-a, neovisne škole se i dalje promovišu kao najuspješniji alternativni školski sistem.

Lafer navodi broj država koje ulažu u ove neovisne škole: Samo u 2015. godini, u Los Angelesu, organizovan je privatni fond od 400 miliona dolara koji je zamijenio pola javnih škola privatnim.

U posljednjih nekoliko godina usvojeno je više zakona koji se tiču obrazovanja nego bilo kojih drugih zakona koji se tiču drugih društvenih i ekonomskih problema zajedno. Samo od 2011. do 2015. najmanje osam država je odobrilo zakone koji se tiču ograničavanja prava nastavnika, 17 država zakone koji su podržali veću upotrebu online predavanja i čak 29 odobrilo zakone koji se tiču privatizacije obrazovanja kroz bonove i neovisne škole. Zašto? Jednostavno: nastavnički sindikat i školstvo, generalno, najveće su komponente državnog budžeta. U mnogo država, obrazovanje je jedini veliki poslodavac koji najviše ima koristi od povećanja poreza i smanjenja plata građana.

Privatizacija svakog sektora donosi velike sume novca, a obrazovanje, kao jedan od rijetkih sektora koji je i dalje pretežno javan, nudi dosta prostora za investiranje i profit.

Rezanje budžeta i pretrpavanje učionica

Razna istraživanja su dokazala da je jedan od glavnih faktora koji utiče na kvalitetu obrazovanja veličina razreda. Profesor i istraživač Alex Molnar pojašnjava da u razredima sa osamnaest ili manje đaka nastavnici i nastavnice:

• mogu se lakše fokusirati na predavanje, a ne na upravljanje učionicom
• lakše primjećuju potrebe svakog đaka pojedinačno i prilagođavaju im nastavni plan i program
• mogu pružiti bolju podršku đacima iz manje dobrostojećih porodica
• lakše im je raditi s porodicom đaka da bi se dalje poboljšalo obrazovanje đaka
• manje su mogućnosti da će pregorjeti i izgubiti volju i ljubav za predavanje.

Razlog zašto razredi nisu mali u prvom mjestu jesu financije. Velika odjeljenja su rezultat rezanja budžeta. Mala odjeljenja su postala simbol kvalitetnog, a time i često ekskluzivnog obrazovnog sistema; u državama sa stabilnom ekonomijom, kakva je npr. Finska, mala odjeljenja su standard javnog školstva, u suprotnom taj standard nude privatne škole.

Gordon Lafer: Malo vjerovatno rješenje: Kako korporacije preoblikuju Ameriku državu po državu (The One Percent Solution: How Corporations Are Remaking America One State at a Time)

Testiranja visokih uloga

U američkom obrazovnom sistemu radi se dosta da bi se napravila jasna razlika između objektivnog i subjektivnog ocjenjivanja. Eksterna matura koja u Bosni i Hercegovini treba da postane simbol objektivnog ocjenjivanja zasniva se na istoj ideji kao standardizirani testovi SAT ili ACT u SAD-u. Cilj da se na pravedan način ocijeni spremnost đaka u praksi nije toliko realističan. U nekoliko studija je dokazano da ovakvi testovi testiraju samo spremnost đaka u datom trenutku, ocjenjuju sposobnost rada pod stresom i ne uzimaju u obzir individualnost đaka.

Lafer tvrdi da su standardizirani testovi simbol pokušaja stvaranja što plićeg i manje značajnog obrazovanja. Lafer citira jednu profesoricu koja objašnjava nelogičnost ovakvih testiranja. Na pitanje Koji je amandman dao ženama pravo glasa? – đak će dobiti sve bodove ako napiše devetnaesti, ali ako kojim slučajem zna svu feminističku teoriju, ali se ne može sjetiti da li je to bio sedamnaesti, osamnaesti ili devetnaesti amandman, ne dobiva bod.

Za Lafera je u ovakvom obrazovnom sistemu najtoksičnije to što se đaci razlikuju samo po jednom kriteriju: koliko mogu da nauče. Kako, zašto i na koji način se uglavnom potpuno ignoriše. No, cilj bi trebao biti da nastavnik odredi koji način predavanja odgovara kojem đaku.

Lafer, po uzoru na druge edukator(ic)e, predlaže nekoliko strategija:

• Verbalna (npr. pripremi izvještaj ili napiši dramu ili esej)
• Fizička (npr. budi mimičar/ka ili napravi koreografiju)
• Muzička/rima (npr. napiši rap pjesmu ili pjesmu s rimom)
• Prirodna (npr. istraži ili eksperimentiši ili traži ideje u prirodi)
• Vizuelna (npr. nacrtaj crtež ili dizajniraj strip)
• Interpersonalna (npr. radi s partnericom ili u grupi)
• Logička/matematička (npr. sastavi obrazac ili raspored)
• Intrapersonalna (npr. analiziraj ili vizualiziraj način na koji nešto radiš ili piši dnevnik)

Naravno da ne postoji tačna linija koja dijeli razne tipove obrazovanja, no ono što većina istraživač(ic)a u polju obrazovanja tvrdi, a s čim se nastavnice/i i roditelji slažu, jeste da je svako dijete drugačije i da im se plan i program treba prilagoditi – u čemu svi standardizirani testovi veoma jasno podbacuju.

Reforma obrazovanja: ZA politiku, PROTIV obrazovanja

Svi problemi s kojim se nastavnice i nastavnici suočavaju u obrazovanju i svi nepravedni načini testiranja s kojim se suočavaju đaci isključivo su problemi javnih škola. Privatne škole funkcionišu na principu autoriteta moćnih pojedinaca koji jedini mogu da zatvore školu, zbog čega je većina nastavnika u privatnim školama oslobođena evaluacije.

Testiranja koja su javni događaji visokih uloga, za privatne škole nisu uopšte događaji.

Zašto postoji ovolika razlika u sistemima? Lafer odgovor pronalazi u svojoj prvobitnoj tezi: generalnom pokušaju velikih korporacija da ugase moć pojedinaca. Cilj, recimo, testiranja nastavnika/ca je da se potkopa kolektivni njihov glas kao zajednice i da primarni cilj testiranja ne bude da se dođe do idealnog modela obrazovanja, nego prosto da se zatvore javne i prošire privatne škole (radi većeg profita).

Obrazovna tehnologija: zamjena uživo predavanja digitalnim

Jedan od najboljih i trenutno najzastupljenijih načina na koji se širi privatizacija školstva je zamjenom školskog predavanja digitalnim. Sve je veći broj takozvanih digitalnih škola koje su, iako imaju najgore rezultate, financijski daleko najuspješniji sektor privatnog obrazovanja. Lafer ironično, ali simbolično, citira poznatog pljačkaša banke odgovarajući na pitanje zašto: Zato što se tu nalazi novac. Online nastava je produkt konzumerističkog društva u kojem živimo: kako stvoriti više uz što manje truda. Investitor Reed Hastings objašnjava da je glavna prednost online nastave to što je moguće proizvesti jednom, i koristiti mnogo puta.

Do 2014. godine skoro je 300 firmi predložilo nove proizvode u polju tehnološkog obrazovanja. Aplikacije postoje za sve: aplikacija za upravljanje ponašanjem đaka, aplikacija za učenje engleskog jezika, aplikacija za čitanje u devetom razredu.

Ako zamka nije u tome što sve zvuči prejednostavno da bi bilo istinito, onda jeste u tome da nijedna od navedenih aplikacija i tehnika nije zvanično ispitana, niti su provjerene osobe uključene u obrazovni sistem.

Velike korporacije na obrazovanje gledaju kao na veliki izvor javno zagarantovanih prihoda. Po riječima Ruperta Murdocha, američko obrazovanje je sektor od 500 miliona dolara koji očajnički čeka na privatizaciju.

Deprofesionalizacija – dekvalifikacija nastavnika

Tehnologija je odličan način da država uštedi na visokokvalifikovanim nastavnicima/ama, ali nije jedini. U edukaciju nastavnika/ca se ulaže manje iz godine u godinu, a u neovisnim školama često rade ljudi koji nisu stručno obrazovani. S time Lafer poredi finsko obrazovanje gdje posao u razredu dobijaju najbolji studenti i studentice (najboljih 3% svog odjeljenja), pri čemu su obavezni imati još i diplomu iz pedagogije, certifikat da znaju kako predavati. Nasuprot tome, nastavnici/e koje predaju u privatnim američkim školama oslobođene su sticanja bilo kakvih posebnih certifikata.

Samo u 2013/14. školskoj godini, broj nastavnika/ca koji su napustili svoj posao u javnom školstvu ili otišli u ranu penziju porastao je za više od 50% u odnosu na tri prethodne godine. I dalje, korporativni lobiji i zakonodavstvo ne povećavaju plate niti poboljšavaju prava radnika/ca.

Dječija prava VS profit

Razlog zašto su ALEC, braća Koch i svi primjeri uništenja demokratije bitni za razumijevanje problematike privatizacije obrazovanja ponovo leži u profitu. Privatizacijom će obrazovanje konačno u potpunosti postati ekskluzivno samo za ekonomski dobrostojeću djecu. Studija organizacije Nijedno dijete ostavljeno (No Child Left Behind) je pokazala da se nikada nije desilo da dijete iz ekonomski nepovoljne porodice postigne veće rezultate od svojih kolega koje su ekonomski dobrostojeće. Ovo više nije rasprava samo o obrazovanju: ekonomski status u mnogo čemu utiče na kvalitetu života. Na primjer, djeca iz nižih staleža više su izložena raznim vrstama zagađenja, zbog čega lakše mogu oboljeti od astme, ali je manja vjerovatnoća da imaju adekvatnu medicinsku skrb, što može rezultirati češćim izostancima iz škole, što može onda uticati na kvalitetu rezultata, što na kraju utiče na mogućnosti pri zaposlenju i u konačnici na ekonomski status pojedinca.

Kod nas u Bosni i Hercegovini?

Samo zamijenite američka prezimena s bh. prezimenima, i umjesto SAD čitajte BiH. Situacija nije bolja kod nas.

Lafer u jednom svom intervjuu naglašava važnost glasača: Čak da sve vrijeme građani i građanke prespavaju politiku, ali se probude na trenutak u novembru 2020. i odu glasati, pa se onda ponovo vrate na spavanje, stvari bi bile puno bolje.

Nakon svih dokaza koje je Lafer naveo i ako uzmemo sve primjere iz bh. društva, jasno je da korporacije i političari malo brinu o pojedincima. No bez novca, bez takve moći u društvu, jedina jaka prilika za opstanak u kapitalističkom sistemu i, konačno, za borbu protiv njega, jeste da se glasa. Vidimo se u oktobru 2018.