Šaren to početak bi. Djevojka dođe raspoložena iz škole i reče da su dobili ceduljice na kojima treba zaokružiti jedan od tri prijedloga gdje poći na ekskurziju. O devetim razredima je riječ. Nemam ništa protiv putovanja, ali supruzi i meni se učinilo neobičnim što je jedan od prijedloga sunčani Jadran, tačnije Zaostrog. Znamo da je zvanična direktiva da se ne ide izvan granica BiH. Kotačići u glavi se već sporije aktiviraju, pa nam tek nakon nekog vremena sinu da se radi o objektu – odmaralištu u vlasništvu Kantona. Strategija je to korisna, isprobana i dokazana – ljudi žele sa malo ili nimalo truda kvalitetno zaraditi, pa su iz ministarstva školama vjerovatno (sugestivno) predložili da je i njihov izraubani objekat na izvolite. Zašto da se djeca za skupe pare smucaju po hotelima Italije, Španije ili Hrvatske kad mogu za iste novce, možda mrvu jeftinije, boraviti u starom, slabo održavanom odmaralištu koje, priznajem, ima odlične koševe ispred zgrade.

Druženje i putovanje je ono što ekskurziju čini divnim doživljajem, i ne kažem da nam djeca moraju biti u nekakvim mega hotelima. No, za pristojan novac prirodno je očekivati i pristojan smještaj i hranu. Bude to na kraju ok, vrate nam se djeca kući puna utisaka i priče o nekim situacijama, zabavnim i neobičnim detaljima. Ma da su i pod šatorima provodili dane i noći, ostala bi lijepa uspomena za čitav život. Ali uvijek taj neki fuš vreba u stilu kako ćemo – lako ćemo ili nekako ćemo, biće bolje drugi put ili ona legendarna nije do mene, ali najbitnije je da smo dopunili budžet dragog nam KS-a.

Čak je i uvertira bila neobična. Učenici devetih razreda su krajem prošle školske godine zaokruživali gdje bi htjeli ići. To prvo zaokruživanje nije dovelo do odluke, pa je ponovljeno. Kao i pred izbore krenule su kampanje – sugeriranja nastavnika i pregovori. Nakon drugog kruga glasanja došao je i ... treći krug. Isti listić, isti prijedlozi: Blagaj, Zaostrog, Bihać... Samo se čekao pobjednik. And finally, što bi na Evroviziji rekli, odlučeno je. Ide se u Zaostrog, uz jedno veliko ALI: zabranjeno je kupanje! Tinejdžeri su to, četrnaestogodišnjaci, došli na more... Razumijem da bi, kad bi se rastrčali po plaži, to uzrokovalo silne brige nastavnicima koji vode računa o njima. Ovako je lakše, a i bezbjednije. Poštujem! Biće prilika za umočit se u more drugi put. Nešto drugo mi je zasmetalo.

Kad nam je starija kćerka bila peti razred putovala je sa školom u Blagaj. Neke stvari koje joj se nisu svidjele, kao ni njenoj raji, izblijedile su vremenom, što je i prirodno. Ostala su lijepa sjećanja na boravak tamo, kao i u školu u prirodi. Ono što kod mene ne blijedi u memoriji je da njihova tadašnja učiteljica nije htjela da ide sa svojim razredom kako bi izbjegla brige i moguću glavobolju, odnosno da ugodi sebi. To je slično kao kad ne bismo ujutro otišli na posao jer je vani baš sivo i pljušti kiša. S tim što je zbog obaveza prema đacima taj odnos nastavnog kadra prema poslu i dužnostima još delikatniji.

I sada, četiri godine kasnije, DEJA VU! Isto se ponavlja: razrednica ne želi da vodi svoj razred jer?! Valjda da eskivira dnevnu dozu sekiracije!? I dodatni autogol – u to sunčano jutro kad smo svi raspričani, čili i veseli čekali da autobus pođe, nije se žena ni pojavila da se pozdravi s djecom i poželi im sretan put. Emocije su ok, ali šta je s moralom, bontonom, kulturom... Mi smo se lijepo išćumurali s drugim roditeljima, mahali djeci koja su vjerovatno jedva čekala da se autobus odmakne od nas i razišli se kud ko, u dobrom raspoloženju. Zahvalni smo nastavnici matematike koja je na sebe preuzela da vodi kćerkin razred. Ispalo je super. Žena divna i brižna, čitav razred po povratku o njoj priča u superlativima, a i to je u početku bilo neizvjesno – hoće li neko uopće htjeti da prihvati obavezu i povede tu grupu djece na putovanje.

Brinuli smo se supruga i ja, priznajem, o kilometraži i silnim satima koje djeca treba da provedu u autobusu, nabavili taze kutiju tableta protiv mučnine da joj se nađu pri ruci... Nekako su nam se nerezonskim činile te dnevne dionice Zaostrog – Split – Zaostrog, pa opet put Makarske u večernju šetnju. Nek je vrijeme ispunjeno i dinamično, ali autobus ne premošćuje dionice kao auto. Drugi dan isto čitav na drumu, tu noć je planirano i disco-veče, a ujutro... Zna se – na drum! Prijateljicin sin je čak izračunao pređenu kilometražu, ne mogu se sjetiti tačno cifre, ali impozantna je, vjerujte mi. Na majčino pitanje da li su putem pravili kakve nepodopštine, odgovorio je da jednostavno nisu imali vremena za išta slično jer su se stalno vozili, ali očito mi drugačijim očima gledamo na sve to nego naša djeca.

Da ne ispadnem čangrizav, reći ću i da kćerci to nije smetalo, dapače, dopalo joj se na putovanjima. Neki tananiji obrok se kompenzirao posjetama McDonaldsu, uvijek dobrodošlim hamburgerima, piletinom i pomfritom. Nastavnica matematike i direktor su u maniru all round igrača rješavali sitne probleme i situacije koje neminovno iskrsnu na ovakvim putovanjima, održavali dobru atmosferu u busu i izvan njega. Dovoljno je ustvari da je tu nekoliko pravih ljudi i sve štima. U zapećak padnu i prljavština i tanak smještaj i silni kilometri drndanja po cestama. Ostadoše svi jedino malo razočarani disco-provodom zadnje noći: možda je razlog umor, velika očekivanja, neki kiks i manjak energije u organizaciji, ali i mjesto održavanja – isti prostor gdje je bio doručak, ručak i večera. Entuzijazma je bilo još prije polaska, pričalo se o tome, kupovale su se haljine, ali... Biće zabava i u budućnosti!

Elem, dođoše naše putnice kući, uglavnom zadovoljne, tako se barem čini. Zadovoljni smo i mi, i sretni, i pokušavamo da izvučemo od naše djece koju rečenicu više o momentima s putovanja.

A ekskurzija će uvijek biti nešto što stalno nosimo u sjećanju. Lijepo je kad se skupe i novci za nekoga čija porodica ne može priuštiti takvo putovanje. Podrška tome uvijek! Ali da se stvari na relaciji škola – turistička agencija – ministarstvo – objekti gdje će djeca boraviti mogu mnogo ljepše, jednostavnije i pametnije urediti, činjenica je. Ima tu poprilično i prostora i razloga za korekcije. Slažete se?