Događaj koji me ponukao na ovaj novinarski izlet u oblast prava bio je kritika Školskog odbora, Nastavničkog vijeća i Vijeća roditelja OŠ Edhem Mulabdić iz Zenice (a kojoj se pridružio i gradski Aktiv direktora osnovnih škola) na rad pravosuđa, nakon što je djevojčica iz njihove škole pri povratku kući povrijeđena na jednom pješačkom prelazu.

Željela sam dobiti odgovor na pitanje jesu li obrazovne ustanove u BiH, posebno akademska zajednica, dužne da zahtijevaju neke konkretne reakcije i akcije nadležnih u slučajevima u kojima roditelji nakon što izgube dijete pod nerazjašnjenim okolnostima ostaju po strani od cijelog procesa, odnosno sami moraju da vrše pritisak na tužilaštva i da plaćaju advokata koji će u njihovo ime, kao oštećenih, pratiti suđenje.

Zamolila sam dekanesu Pravnog fakulteta u Sarajevu, Hajriju Sijerčić-Čolić, da razgovaramo o pravnom sistemu u BiH, studiju i programima fakulteta i pravosuđu kao krajnjem odredištu studenata. Naglasila sam da je važno da ne izbjegavamo ni priču o lošim praksama koje danas imamo na sceni, pozivajući se na misiju fakulteta koja govori upravo o važnosti obrazovanja koje odgovara na izazove nauke i prakse.

Nažalost, njeni odgovori na pitanja na koja je pristala da odgovori (dakle, ne sva sa moga spiska) bili su uopšteni, oprezni, oslonjeni na neutralnost faza. Naprimjer: Na zakonodavnom planu nam je izazov da ponudimo naše znanje onima koji pišu zakone. U tom smislu već i djelujemo, naši profesori i saradnici učestvuju u kreiranju pravnih normi, i to je jako dobro. Oni koji donose zakone, koji kreiraju kriminalnu politiku, mislim prije svega na ministarstva, oni moraju imati kontakt sa akademskom zajednicom, moraju analizirati rezultate istraživanja, teorijska razmatranja određenih pitanja, komparativna istraživanja i sl. (Pitanje je bilo: Na koji način negativni trendovi koji danas postoje u bh. pravosuđu moraju biti izazov za one koji obrazuju buduće pravnike?)

Ili, na pitanje da li studenti razgovaraju o predmetima koji dospiju u javnost zbog prigovora na rad pravosuđa: Moj je stav da diskusiju o slučajevima koji su aktuelni, koji su u javnosti, sa studentima treba akademski postaviti. Tako sam npr. u ovoj školskoj godini na predmetu Krivično procesno pravo imala priliku razgovarati sa studentima o Odluci Ustavnog suda kojom su, u junu mjesecu prošle godine, proglašene neustavnim odgovarajuće odredbe Zakona o krivičnom postupku BiH. U tom smislu pratimo aktivnosti Ministarstva pravde BiH i Parlamentarne skupštine BiH na usvajanju amandmana na pomenuti zakon.

Razgovarajući o istoj temi, sasvim je drugi utisak na mene ostavio advokat Ifet Feraget, stručnjak koji zastupa roditelje tragično stradalog mladog Sarajlije Dženana Memića. On tvrdi da se danas ne isplati raditi časno i pošteno. Jedan primjer, sudovi ne mjere učinke branilaca jer ih na to propisi ne obavezuju. Advokatska tarifa je ista za sve, posljedica je da se konkurencija time automatski gasi, a bez konkurencije nema ni kvaliteta.

Feraget smatra da pravni fakulteti obrazuju kadar koji je invalidan, potpuno neosjetljive generacije. On bi u ustanovama koje obrazuju buduće pravnike uključio posebno edukaciju iz emocionalne inteligencije: Ako radite u pravosuđu i niste u stanju da prepoznate tuđi bol, ne reagujete na njega, nanosite štetu postupku. Tu vam ne pomaže ni znanje. Mislim da bi obrazovanje pravnika trebalo na neki način humanizovati, ne malo nego malo puno. Vi možete biti super nadareni, ali ako ste pokvareni, vaši rezultati mogu izazvati samo negativne posljedice. Dok mi ne raščistimo s tim da ljudi koji su moralno pokvareni ne mogu primjenjivati zakon nećemo imati bolje stanje.

_{Ifet Feraget, advokat porodice Dženana Memića / Foto: Ines Haskić}

Direktna posljedica je korupcija. Zahvaljujući njoj stvorena je, objašnjava Feraget, tradicija neodgovornosti, tradicija kršenja zakona bez straha od sankcija, jedan rafinirani osjećaj da se zaobilaze zakonske norme. A zakoni mogu da se krše na dva načina, tako što kažete neću da primijenim tu i tu odredbu, ili tako što svjesno zaobilazite svaku ili svaku drugu normu – vodite istragu da ne pronađete ubicu. (…) U predmetu Dženan Memić, koji ja vodim, Skupština Kantona je na vrijeme inicirala postupke zbog nesavjesnog rada policije, ali neko je svjesno dopustio da prođe godina dana i svi su ti postupci obustavljeni zbog zastare. Mi danas imamo sudove, MUP-ove i tužilaštva u kojima radi dosta nečasnih ljudi.

Traktat o otuđenosti

Dekanesa Sijerčić-Čolić o istoj temi govori sa manje strasti, odnosno sa više opreza: Organizacija BiH, njena struktura, je vrlo komplikovana i složena i to se odražava i na pravo, na donošenje zakona i na stanje u pravosuđu. Krivično pravosuđe, po nekim mojim procjenama, odavno nije bilo u složenijim odnosima. Na takvo stanje je uticalo više faktora. Takva pitanja ne mogu podlijegati samo ovoj dnevno-političkoj procjeni, ona moraju proći određena istraživanja. Ove godine izlažem referat o petnaest godina zakona o krivičnom postupku u BiH (imamo ih četiri), na redovnoj godišnjoj konferenciji u kojoj učestvuju sudije, tužioci, advokati i drugi koji se bave krivičnim pravosuđem u BiH. Radeći na referatu potvrdila sam da imamo lošije prilike u krivičnom pravosuđu i krivičnom zakonodavstvu u odnosu na one iz 2013. godine, kada smo bilježili prvu deceniju primjene novog krivičnog zakonodavstva. Dakle, mogu reći da smo u lošijoj i nepovoljnijoj situaciji nego što smo bili prije pet godina. Pet godina je vrlo kratak period kad je riječ o takvim procesima, a mi imamo tako krupne promjene. U svom izlaganju ću navesti određene slabosti koje su se pojavile u krivičnom zakonodavstvu, koje se moraju negativno reflektovati i na krivično pravosuđe, na obaveze koje imamo u programima pridruživanja Evropskoj uniji, na ispunjavanje određenih načela koji se odnose na zaštitu ljudskih prava... U tom segmentu ću imati odgovarajuće prijedloge koji bi, po mom mišljenju, trebali doprinijeti da se ovaj negativni trend, kad je riječ o krivičnom zakonodavstvu, pokuša zaustaviti ili ublažiti i okrenuti u onom smjeru u kojem je bio 2003. godine, kad je doneseno novo krivično zakonodavstvo.

Kritike ima, ali je u njihovom iznošenju vrlo oprezna: (…) Kad govorim o predmetima, u pravilu govorim samo o pravosnažnim odlukama. Ako govorim kritički, a imam potrebu da govorim kritički o stanju u krivičnom pravosuđu i krivičnom zakonodavstvu, to nastojim da temeljim na teorijskim raspravama, istraživanjima i na argumentima. Jedan od problema krivičnog pravosuđa u BiH je dugotrajnost sudskih postupaka. O tome danas govore i odluke Ustavnog suda, određene aktivnosti na VSTV, a o tome se govori na naučnim, istraživačkim i stručnim skupovima.

Cijeli ovaj traktat na neki način je primjer otuđenosti Univerziteta od stvarnosti i bilo kakvog humanog angažmana. Izlaganja na konferencijama boduju se više od borbe za kvalitativne promjene. Advokat Feraget, s druge strane, ne čuva svoje stavove i saznanja za naučne konferencije. Za razliku od dekanese, on nema problem da svoje zaključke ilustruje primjerima: Ključ svih problema koje danas imamo je objektiviziranje istrage, da vam po zakonu bude dokaz samo ono što snimite (video nadzor) od ulaska do izlaska svjedoka, vještaka, bilo koga iz tužilaštva ili MUP-a. Druga stvar koja bi bila revolucija je da ono što uđe u tužilaštvo kao dokaz mora biti numerisano i žurnalizirano. Jer, kad tužilac ima obavezu da priloži sve dokaze ne može se desiti da ključni svjedok bude sklonjen, da nalaz vještaka koji vam ne odgovara bude sklonjen i sl. Potvrđivanje optužnica se pretvorilo u štancanje tih potvrda, stavljanje pečata na optužnice. Mislim da je sudska kontrola na optužnice institut koji bi trebalo pod hitno na neki način revidirati. Danas je jako mali broj slučajeva gdje se optužnice ne potvrđuju, a još je manji broj optužnica gdje se usvajaju prigovori na te optužnice. To je nedopustivo, jer potrošimo godišnje milione maraka u ništa, da bi na kraju neko bio oslobođen zbog nezakonitosti dokaza. Nalazi vještaka su dominantni dokazi, vještak presuđuje činjenice, dakle mogu se nazvati i naučnom presudom. To je pitanje kojem bi trebalo dati prioritet nad svim prioritetima. Šta ćemo ako imamo dva korumpirana vještaka? U predmetu Dženan Memić svi vještaci sa područja Federacije su odbili da vještače, i sudske i saobraćajne medicine. Kontaktirao sam preko deset ljudi. Taj podatak najbolje govori kakva je situacija, kad vještak ne želi da se sa svojim nalazom suprotstavlja tužilaštvu, a privatno vam kaže: sto posto ste u pravu, ovo je nedopustivo. Kako to da niko ne pravi detaljne analize zašto postoje dva dijametralno suprotna nalaza vještaka u jednom predmetu, o jednom slučaju? Protežiranje određenih vještaka koji se uglavnom pominju u sumnjivim istragama, čiji broj je sve veći i veći, bila bi vrlo interesantna tema za istraživanje. Visoko sudsko i tužilačko vijeće bi tu moralo da prati koliko nalaza su napravili vještaci iz svake struke posebno, jer se vidi da vrlo često oni koji su savjesni, karakterni, pošteni i jako stručni nemaju toliko posla kao oni koji to nisu. Na kraju vidite da sistem gaji nalaze koji su očigledno zasnovani na iskrivljenim činjenicama. Ifet smatra i da je položaj oštećenih, koji su epicentar krivičnog postupka, u novom zakonu vrlo loš i da su neophodne promjene.

U oba razgovora istaknuta je uloga međunarodne zajednice kad je riječ o promjenama koje su se desile u krivičnom zakonodavstvu 2003. godine. Ifet smatra da je uvođenje adversarnog ili stranačkog postupka s primjesama ranijeg sistema i naglašenom ulogom suda prirodnije, jer nije prirodno da kadija i tuži i sudi: Prirodnije je da jedna strana vodi istragu, a to je tužilac, ali isto tako je prirodno da sud potvrđivanjem ili nepotvrđivanjem optužnica i izvođenjem dokaza reaguje na propuste tužilaštva. Za razliku od pravih adversarnih postupaka, koje gledamo na filmovima, ovdje je zakonodavac izrazio jednu vrstu nepovjerenja u potpuno efikasan rad tužilaštva. Sudije u BiH su itekako moćni, oni su vrlo jak instrument, ali koliko svoje ovlasti primjenjuju, koliko se žele zamjerati tužilaštvima... Po meni jako malo. Traženje odgovornosti prema zakonima o tužilaštvu, sudovima i VSTV-u je ključ svih problema.

Dekanesa Sijerčić-Čolić kaže da su promjene iz 2003. godine posljedica šireg proučavanja krivičnog pravosuđa i dotadašnjeg krivičnog zakonodavstva, potenciranja vladavine prava, efikasnosti postupaka, borbe protiv korupcije i organizovanog kriminaliteta, itd. Reforma je donijela četiri zakona o krivičnom postupku i četiri krivična zakona. Ti zakoni su dobili neke nove instrumente za borbu protiv savremenih oblika kriminaliteta, za ubrzanje krivičnog postupka, itd. Od 2003. do 2015. godine krivično zakonodavstvo prolazi određene promjene, a s tim promjenama smo danas otišli u smjeru koji nije bio najavljen 2003. godine. Jedan od ključnih problema s kojim se sada suočava krivično pravosuđe jeste deharmonizacija propisa. Istraživanja pokazuju da su naši postupci dugotrajni, čime se dovode u pitanja prava koja su u vezi s pravom na pravičan postupak. Dugotrajnost krivičnih postupaka nepovoljno se odražava i na prava oštećene osobe kao i standard da se suđenja trebaju odvijati u razumnim rokovima. Ustavni sud BiH u više odluka je isticao ovaj problem.

Ifet Feraget u ovim brojkama vidi suštinu problema: Broj predmeta koji se nalaze ispred Ustavnog suda je odgovor na sva pitanja, kritike vezane za nedostatke o kojima smo razgovarali – sistemski propusti, nepreciznost zakonskih normi i neuspostavljanje odgovornosti onih koji primjenjuju zakon. Nakon odluke suda slučaj ide na kantonalni sud onako, što ja kažem, bezveze trošimo pare, a nakon toga ide na Ustavni sud. Statistike o greškama sudija mi danas nemamo, niko ne ulazi u strukturu tih predmeta, zašto su napravljene greške, odnosno zašto toliki premeti dolaze na Ustavni sud. Zato je jako važno o svakom slučaju posebno razgovarati, a ne o nekim ciframa, uopštenom stanju, o tome šta je sve kompleksno... Zašto je odluka ukinuta, zašto obrazloženje u sudskoj odluci nije kvalitetno, ko je sudija, VSTV bilježi minus sudiji koji je napravio grešku, ili u slučaju namjerne greške razrješava ga dužnosti, to je konkretan rad. Ako je sudija svjestan da će vrlo brzo odgovarati za neki svoj propust, on će paziti šta radi. Ali, ako za sve može da ima izgovor da je postupak u toku, ako ima prijatelje u VSTV-u i tužilaštvu onda vam može reći i izađite iz kancelarije, jer ne želi s vama dalje da razgovara. Što danas imamo u praksi. Napravili smo male bogove tamo gdje im nije mjesto. To je suština.

Smatra da ako greške ostaju nekažnjene tako dajemo loš primjer i ohrabrenje drugim akterima pravosuđa, a onda i studentima da za vrijeme školovanja zaključe da znanje nije bitno, da je bitnija diploma. A motor svega što je negativno je neznanje. Zato bi kvalitet obrazovanja svim obrazovnim ustanovama trebao da bude na prvom mjestu. Kad je vaše znanje kompletnije onda je mogućnost da neko manipuliše sa vama manja. Broj obrazovnih institucija, konkretno pravnih fakulteta, ne znam tačno koliko ih ima u tim nekim manjim mjestima, je vjerovatno kumovao da nivo znanja bude ispod one granice tolerancije.

Ifet Feraget kaže i to da glas akademske zajednice javno još nije čuo. A kad je u pitanju djelovanje medija, o njihovoj obavezi da vrše pritisak na akademsku zajednicu, Feraget misli da se tu radi o jednoj svjesnoj autocenzuri s obje strane. Akademske slobode danas po meni nema, to je sigurno. Nažalost, ponovo loš primjer za buduće pravnike, odnosno za sve studente. Imamo nekakvo čudno ćutanje, koje ipak puno govori, da mi ne želimo da se zauzimanjem stava nekome zamjeramo. Svaki lični stav, pogotovo onaj kritički, može da vam stvori neprijatelja. Obrazovne institucije, a posebno studenti, imaju obavezu da reaguju, a izostanak tih reakcija je pokazatelj koliko smo kao društvo zapušteni. Ljudi u BiH nemaju dovoljno lične hrabrosti.

Između redova, potvrda za ovakvu ocjenu je sljedeća izjava dekanese Sijerčić-Čolić: Imamo akademsku slobodu da se borimo i tražimo da se stvari mijenjaju. Koliko možemo biti uspješni u tim našim zahtjevima je nešto drugo, jer to zavisi od različitih faktora.

Na pitanje, pak, o ulozi Pravnog fakulteta unutar jednog pravnog sistema u rasulu, dekanesa kaže da: Pravni fakultet može i mora, prije svega, studentima dati znanje. Nastojimo da naše studente osposobimo za rad u oblasti koja se zove pravo. Kad je u pitanju tržište rada tu se prilagođavamo. Nastojimo da naše studente pripremimo za ono što ih očekuje u praksi.

Čini se da je (po službenoj dužnosti?) zadovoljna i načinom na koji se studenti na fakultetu upoznaju sa realnošću: Mi danas imamo jako dobro organizovanu praksu za naše studente, praksa se realizuje u pravosuđu, upravnim organima, advokatskim kancelarijama, kao i u drugim javnim službama koje su povezane sa primjenom prava. Izazov nam je da i dalje razvijamo program kliničkog obrazovanja studenata prava, koji već devetnaest godina njegujemo na Pravnom fakultetu. Pravne klinike su izborni predmeti, kroz koje prolaze studenti druge, treće i četvrte godine, koji omogućavaju studentima da stiču praktične vještine u primjeni prava i pravnih normi.

Feraget ne dijeli to zadovoljstvo: Mislim da je budući posao za današnje studente jedan fiktivni svijet. Problem je i loša praksa, vrlo malo studenata dolazi na suđenja. Bilo bi jako korisno da advokati prije i poslije suđenja, kao i ljudi iz MUP-ova, tužilaštava i sudova, imaju neko predviđeno vrijeme za kontinuiranu komunikaciju i saradnju sa studentima, da to postane ustaljena praksa. Sve te institucije bi trebale da otvore svoja vrata studentima. Potom komentira: Stvarno ne znam zašto se o predmetima ne razgovara prije donošenja konačne odluke suda, jer može da se razgovara sa svim stranama, pravilo je jasno. Ne bih rekao da je to akademski nivo. Izuzetno je važno da student stekne mišljenje o nekom predmetu koji je u procesu, da kasnije, kad odluka bude donesena, može to svoje mišljenje da preispita. Važno je da studenti analiziraju rad nekog tužioca, ono što nudi odbrana, kako se javnost, društvo i mediji odnose prema nekom predmetu i sl. Razgovor ne može biti presuda. Vi se sa tom diskusijom nećete pojaviti na dnevniku nekog javnog servisa, već takvim radom imate mogućnost da kreirate kritičko mišljenje kod studenata. Mislim da je to jako korisno. Važno je da student može da kaže da misli da je neki argument jači. Tako razvija osjećaj, a za pravdu je osjećaj neophodan.

Aktivizam

Na Pravnom fakultetu postoje dva udruženja: Udruženje studenata prava i ELSA – Evropsko udruženje studenata prava. Utisak je dekanese Sijerčić-Čolić, u vezi sa studentskim aktivizmom, da ove organizacije djeluju na različitim sektorima, insistiraju na promjenama, znaju se boriti za svoja prava... Studenti izlaze na razne vrste takmičenja, pripremajući simulirana suđenja iz oblasti trgovačkog, krivičnog, građanskog pravo, ili iz arbitražnih sporova. Također, bave se razvijanjem govorničkih sposobnosti. Studenti se uključuju u različite akcije koje organizuju udruženja. Da, ima aktivizma.

Feraget ne dijeli ni taj utisak: Još nisam upoznao nijednog studenta koji se javno solidarisao sa bilo kojim predmetom koji je aktuelan u posljednje vrijeme. Nijedan e-mail nisam dobio, da mi studenti kažu da nešto podržavaju, smatraju neki moj argument ispravnim, da misle da je neki moj dokaz nezakonit... Mislim da je to najbolji pokazatelj kakvo je stanje duha, poslušni a ne pametni. Jer se drukčije ne isplati. Već sam rekao, danas nije popularno raditi časno i pošteno, popularnije je biti poslušan, sigurno radno mjesto, dobra plata i sl.

Šta kažu studenti i studentice

Naravno da me nakon ovakvih odgovora zanimalo šta imaju da kažu studentice i studenti. Otišla sam još jednom do Pravnog fakulteta u Sarajevu. U hodniku nekolicina studenata, koje sam zamolila da me usmjere, nisu znali gdje se udruženja koja je spomenula dekanesa nalaze. Lutajući kroz vrlo mračne hodnike fakulteta, na čijim su klupama lica studenata bila osvijetljena ekranima telefona, došla sam do Evropskog udruženje studenata prava – ELSA i Udruženja studenata Pravnog fakulteta na prvom spratu zgrade. Oboja vrata, jedna prekoputa drugih, bila su zaključana. O radnom vremenu nije bilo moguće ništa saznati. Srećom, pojavila se Asja Memić iz ELSA-e, studentica treće godine. Kakvu praksu imaju i koliko studenti prate slučajeve koji su danas predmet medijskih diskusija, koji se odugovlače i zastarijevaju a tiču se ubistava djece i mladih, pitala sam Asju.

Od druge godine pratimo suđenja na kojima možemo prisustvovati. Odabir predmeta koji će se pratiti kreiraju sudovi i fakultet. Mi danas imamo jako malo prakse i zato nam taj izbor nije ni važan, dobro je šta god da vidimo jer tu imamo priliku da prepoznajemo ono što učimo teorijski. Studenti za praksu se biraju od onih koji se prijave, prati se njihova aktivnost, da li su prisustvovali predavanjima, pa i kakve ocjene imaju, koliko ih ta materija zanima... Ne mogu baš svi da idu na praksu. Mi kao ELSA pokušavamo ostvariti kontakte sa advokatskim kancelarijama, MUP-ovima i sl. Međutim, na otvorene pozive se prijavi jako mali broj studenata. Ista priča je i kada organizujemo seminare ili konferencije. Nedavno nam se za gostovanje profesorice sa Političkih nauka, koja je predavač retorike, prijavilo svega deset studenata, a pretpostavimo da fakultet broji preko 1000 studenata, samo na trećoj godini nas ima oko 300. Generalno je zainteresovanost studenata jako mala za bilo kakve aktivnosti. Ne znam šta je uzrok toj letargiji. Ja sada vidim koliko je bila važna moja odluka da se uključim u rad organizacije, puno više stvari se nauči ovako u odnosu na ono što nam pruža sam studijski program. Mogu reći da sigurno ima pedesetak studenata koji ovdje danas žele da se izraze. Nažalost, ne više.

Asja dodaje i to da se slučajevi kakav je Dženana Memića uopšte ne prate i ne pominju na fakultetu. Od strane profesora nemamo nikakve komentare na takva dešavanja. Imamo okvire i programe po kojima radimo i niko od profesora ne izlazi van toga. Među studentima je, naravno, priča o tim slučajevima prisutna. Znam da je jedna grupa studenata pratila slučaj Sefić na glavnom pretresu (ubistvo studentica Edite i Selme). Dobili su priliku da to slušaju odabirom po standardnoj proceduri. Samo se taj slučaj pratio. Dženan je bio naš kolega, ovdje je studirao, i mi imamo informacije o terminima održavanja protesta, međutim, odziv studenata, kolega, je jako mali. Na protestima su osobe koje su njegovi prijatelji, ljudi koji su ga bolje poznavali. Protestima tog tipa studenti nisu spremni da daju podršku i da tako izraze svoj aktivizam. Ne postoji taj duh da ako se studenti neće boriti neće niko. Postoji određena doza straha kod studenata. Mislim da je to najveći problem. Ne znam od čega. Vjerujem da ni oni sami ne znaju. Možda je u pitanju taj naš bosanski mentalitet, čuvaj svoje, gledaj samo svoje... Kvalitetnije obrazovanje je vjerovatno mehanizam koji može da pokrene mlade ljude. Da se danas-sutra neko od nas nađe u jednoj bezizlaznoj i tragičnoj situaciji vjerujem da bi se pokajao što se nije borio za bolje, jer možda ne bi ni bio u toj situaciji da je izrazio svoje nezadovoljstvo ranije.

Obrazovne ustanove u BiH, posebno akademska zajednica, očito nisu mjesta sa kojih će se kritikovati loše prakse i politike i argumentovano tražiti njihova kvalitativna promjena. To nije ni u opisu poslova akademskog osoblja, ni na spisku prioriteta studentske populacije. Rijetki su izuzeci koji imaju i hrabrosti i znanja da na takvu intelektualnu i moralnu učmalost ne pristanu. Lice pravde ne osvjetljava ništa iznutra, dovoljna joj je svjetlost mobilnih ekrančića.