1. Na jednom mjestu kažete da bi razvojna psihologija morala dati konačan sud o tome ko može ući u razred kao nastavnik, a ko ne može. Kako zamišljate kriterije za nastavničku licencu? Kako biste ih proveli u praksu?

2. Vjerujete li iskreno da nastavnici neće postati suvišni, u konkurenciji s klikovima? Odnosno, da novi koncepti učenja, preko interneta, ili oni kakve promoviše Šugata Mitra, neće dovesti u pitanje klasični koncept učitelja?

3. Podržavate ideju da se najbolji studenti prije nastavka karijere upute u škole i da tamo budu par godina nastavnici, kako bi djeca imala koristi od njihovog znanja i entuzijazma? Šta ako su najbolji studenti u pravilu loši pedagozi?

4. Na čemu temeljite uvjerenje da rodna ravnoteža u zbornicama (približno jednak broj muškaraca i žena) čini školu boljom?

5. Kao jedan problem obrazovanja vidite i neslobodu ravnatelja da biraju nastav­nike za svoju zbornicu. Čini se da nemate previše milosti ni za tehnološki višak. Jasno ste više puta u knjizi stavili svima do znanja da loši nastavnici treba da ostanu bez posla. Možete li zamisliti ljetni raspust kao prelazni rok za nastavnike? Nastavnike kao sportske zvijezde, škole kao timove u ligi šampiona... Koji bi sve preduslovi trebali da budu ispunjeni za jedan ovakav scenario? (Pitanje ne implicira da je najbolji, niti da se vi za njega zalažete.)

6. Tvrdite da su stručna usavršavanja daleko od potreba prakse. Kako bi se taj problem mogao riješiti?

7. Kažete: Za mene je učitelj/učiteljica osoba koja komunicira s djecom/učenicima i u tom procesu ih “odgaja i obrazuje”. To je osoba koja prije svega razumije učenike i prilazi im sa silnom empatijom. Takva osoba ne treba nikakva dodatna dopuštenja, jer je uistinu kvalificirana za učitelja. Gdje biste vi postavili granice nastavnikove, a gdje granice školske autonomije?

8. U vašoj ste gimnaziji odgojni princip vezali za pravilo ne radi u školi ono što ne radiš kod kuće. Ne precjenjujete li ulogu porodice u odgoju? Ne bi li škola trebala biti stepenica više?

9. Svjetonazor, koji smatrate bitnim faktorom odgoja, definišete kao skup svih osobnih životnih iskustava na temelju kojih se stvaraju stavovi o životu, kakav je pojedinac želio i još uvijek želi živjeti. Da li namjerno previđate činjenicu da se do tog skupa danas dolazi uglavnom kroz proces indoktrinacije? Šta ćemo s pogrešnim i lošim svjetonazorima, koji su rezultat tog procesa?

10. Na jednom se mjestu pitate zašto se zdravstvenom kurikulumu (a zapravo seksualnom odgoju) posvećuje više pažnje nego matematičkom. Nije li odgovor očit: zato što matematike u školi ima dovoljno (mnogi bi rekli i previše), a seksualnošću se bave uglavnom vjeroučitelji?

Škola vs. porodica?

Simić: Ulogu obitelji u odgoju i obrazovanju djece promišljao sam od prvih vlastitih samoosvješćivanja. Najprije propitujući obiteljski odgoj i obrazovanje kod uspješnih ljudi. Primjeri na temelju kojih sam izvodio zaključke pokazivali su kako je prva generacija najčešće stvarala uvje­te (uspješnosti) drugoj i trećoj generaciji. Primjeri se naravno odnose na neka dru­ga vremena. Procijenio sam da je u temeljima bilo široko opće obrazovanje. Naravno, prethodilo mu je osiguravanje materijalnih uvjeta. U doba svoje nevinosti zaključivao sam kako su i moralne norme usklađene s takvim temeljima.

Mi sada živimo u svijetu koji je ratom izronio u nekakav divlji kapitalizam, u kojem smo se suočili (mi iz onog vremena) s neprepoznatljivim pravilima. Tradicionalni obiteljski odgoj (ma što to značilo) potpuno se izgubio. Prosječne obitelji danas preživljavaju jedino ako oba roditelja privređuju. Roditeljska komunikacija s djecom postala je čudna, na razini polaganja računa i temeljena samo na moraš. Budući da postoje i mnoge obitelji koje zbog nečega funkcioniraju na egzistencijalnom minimumu, lako možemo zamisliti i budući razvoj njihove djece.

Uostalom, mnoga (svjetska) mjerenja ško­lske uspješnosti djece vezuju se upra­vo uz takve parametre.

U takvoj situaciji (slabašan utjecaj obiteljskog odgoja) škole bi trebale preuzimati ulogu koja im je i definicijski pridružena: odgojno-obrazovna ustanova. Odgojnu na prvom mjestu. Dvadesetak godina nakon izranjanja svjedočimo up­ra­vo tom efektu. Samo ne na način koji ja pokušavam promovirati. Vjere su počele preuzimati školski (odgojni) prostor. A poznato je koliko mrtvih je bilo u vjerskim ratovima.

Zato u knjizi nimalo slučajno nisam spomenuo – spartanski odgoj.

Jednom zgodom prijatelj mi je bio u europskoj delegaciji koja je bila upućena u Somaliju sa željom da im se pomogne u revitalizaciji školskog sustava. Pokazalo se vrlo brzo kako njihova znanja nisu bila primjenjiva. Naime, somalijska djeca od­rastala su s puškom u ruci, tko zna koliko godina. Njihov sustav vrijednosti mi nis­mo u stanju razumjeti. Rješenje je (meni) očito. Somalija mora najprije osigurati djeci uvjete za normalan život u sustavu vrijednosti koji nije temeljen na ratnim vrijednostima. Školski sustav je nadgradnja državnog / društvenog.

Zato zaključujem: ako obitelji nisu u stanju djelovati na odgoj vlastite djece, od­goj će preuzimati drugi sustavi. Škola je u tom području vrlo značajna. A ako / kad školski sustav zakazuje, obitelj to mora jasno prepoznavati.

Riječ je zapravo o svojevrsnom začaranom krugu.

Unatoč tome i kojim putem ćemo krenuti, mislim da na Balkanu odgoj u ovom trenutku mora postati dominantna tema.

Svetonazor i indoktrinacija

Simić: Vrlo ste precizno prenijeli moju definiciju. Ispisao sam je davno, a čitajući je sada i dalje mislim isto. Međutim, vi ste također lako prepoznali sve zamke u takvoj definiciji. Naime, osobna iskustva su proizvod življenja u raznolikim zajednicama / kulturama / vjerama koje su na svoj način konzervativne / tradicionalne. Svaka od njih se, također, najčešće razlikuje, jer je nastajala kao posljedica raznolikih povijesnih, geografskih i inih silnica. Hrvatska je jedan od očitijih primjera.

U ovom trenutku u Hrvatskoj možemo razlikovati nekoliko područja koja se značajno razlikuju jezikom i kulturom: Slavonija, Zagorje, Istra, Dalmacija, dalmatinsko zaleđe i Hercegovina (koja geografski pripada BiH, ali mentalno Hrvatskoj). Budući da je zajednički kulturni nazivnik teško uspostaviti, jer i s hrvatskim jezikom imamo još uvijek niz prijepora (toga su svjesni svi naši političari), nazivnik su postali pripadnost istom narodu i ista vjera. Mislim kako je to bio prirodan izbor hrvatske politike. Međutim, u nazivnik se zbog nečega uhljebilo i povijesno proganjanje Hrvata, tzv. ugroženost i optuživanje drugih za stoljetne neuspjehe hrvatskih političara u pokušajima ostvarenja hrvatske države.

Mislim da bi se to moglo nazvati svojevrsnom indoktrinacijom u kreiranju (hrvat­skog) svjetonazora. Naime, u tome vidim pokušaj traženja razloga zašto je Hrvatska (pre)dugo ostvarivala svoju državnost. To je za mene pogrešna teza. Pokušat ću je argumentirati.

Hrvati su od davnina imali svoje knezove (političare) i određena povijesna područja na Balkanu na kojima su živjeli. Pokazalo se kako ni jedan nije bio u stanju okupiti sva hrvatska plemena u jednu zajednicu (tako su nastajale države). A siguran sam da je svaki od njih to (po)želio. Koji su razlozi tome ja bih mogao samo nagađati, a hrabri povjesničari bi ih lako prepoznali.

Nije nevažno spomenuti kako je i jugoslavenstvo nastalo u Hrvatskoj, kao pokušaj politike da se očuva hrvatski identitet u moćnijoj zajednici. O tadašnjem svjetonazoru još uvijek iz tog razdoblja svjedoče čudna hrvatska imena tipa Aleksandar... i slična.

Svjetonazori koje promoviraju različite religije dramatično se (zbog nečega) razlikuju. Zašto je to tako ja nemam odgovor(e). Zato sam se opredijelio za poštivanje svih svjetonazora koji ne ugrožavaju druge, u konačnici moj. Amerikanci su za takav pristup domislili – živi i pusti me da živim! (Još kad bi se toga držali.)

Iz takve definicije lako je izdefinirati (me­ni) pogrešne (loše) svjetonazore.

Svoj odgovor na ovo pitanje zaključit ću s parafrazom citata iz Heraklita:

Budući da povijest ispisuju pobjednici (bili oni dobri ili loši), lako je pronaći i odgovorne za dobre i loše svjetonazore.

Seksulanost vs. matematika?

Simić: Na ovo pitanje dijelom sam odgovorio u prethodnim pitanjima. Naime, meni koji živim u Hrvatskoj jasno je, bez obzira na važnost takvog kurikuluma, da je taj problem svjesno napuhan sa željom da se održava polarizacija društva. U mo­jem promišljanju vođenja države (i bilo kojeg projekta) najprije se trebaju odrediti prioriteti, a kada se nekako odrede, trebalo bi uslijediti fokusiranje na rješavanju tog problema. Da nema zabune, za mene fokusiranje znači posvećenost problemu – dok se ne riješi.

U našem slučaju kurikulum nije zaživio, a aktualizira se s vremena na vrijeme prema potrebama određenih političkih opcija. I to traje već desetak godina. Da­kle, nije riješen.

Matematički kurikulum sam u knjizi (naravno, i o toj temi sam ispisao ponešto stranica. Na ovom mjestu ne bih odgovarao na Vašu tezu, jer bi odgovor predugo trajao.) suprotstavio zdravstvenom svjesno i pokvareno, želeći s najvažnijim predmetom na svijetu maksimalno kompromitirati cirkus proizveden tzv. zdravstvenim kurikulumima.

U takvoj cirkus-atmosferi svima postaje nevažno tko će arbitrirati. Zbog toga sam se i upustio u kreiranje zdravstvenog kurikuluma (ispisanog u Heraklitu) temeljenog na iskustvima zdravstvenih stručnjaka, posebno iz medijski naglašavanih područja.

S pozicije koju u Dalmaciji zovu – daj di­te materi.

Zadnjom sintagmicom naglašavam i važnost zdravstvenog odgoja, ali još više upravo to što ste u pitanju naveli. Daj dite materi u Dalmaciji znači kad ne možeš riješiti problem s djetetom daj ga majci, jer ona najbolje zna. Mama, majka, mater... je najčešće najkompetentnija u čuvanju zdravlja djeteta kojeg je rodila. Vjeroučitelji o tome nemaju nikakve kompetencije. Oni su samo produžena ruka i zagovornici stavova / svjetonazora iz nekih davnih vremena.

Iz pitanja nekako naslućujem da Vam je seksualni aspekt obrazovanja djece visoko u prioritetima. U društvima koja su gospodarski uspješna i koja su riješila mnoštvo socijalnih problema, rješavanje tog problema i sam bih stavio na vrh popisa prioriteta, znajući istovremeno kako je to nerješiv problem, barem u kontekstu Hrvatske i navedenih, različitih kulturnih nazivnika. Zbog toga je moje rješenje i bilo: u škole dovedite zdravstvene stručnjake koji se na terenu suočavaju s djecom / ljudima s istim tipom problema i koji bi trebali (bez obzira na svoj svjetonazor) poštivati svoju struku i djeci prenositi svoja saznanja iz prakse.

Pročitajte recenziju knjige Heraklit mračni u hrvatskom školstvu.

Tekst je prvobitno objavljen u 18. broju Magazina za pravedno obrazovanje Školegijum u decembru 2016. Posljednji, 24. broj, možete kupiti na trafikama u BiH.