U Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji postoji certificiranje i bodovanje nastavnica i nastavnika, pri čemu su svi obavezni da tokom školske godine završe određeni broj edukacija kako bi skupili bodove za napredovanje i povećanje plate.

U BiH takva praksa ne postoji, a edukacije koje se nastavnicima nude obično su neadekvatne, neprilagođene potrebama, nesvrsishodne... Jednom sam na edukaciji bilježila sve gluposti, neistine i nelogičnosti koje su predavači rekli i nikada više nisam otišla. Čini mi se da je našim nastavnicima cilj pojaviti se na edukaciji i dobiti potpis... A ta predavanja prijeko su nam potrebna i ima dosta udruženja koja ih mogu kreirati. Nekoga možda ne zanimaju novine u metodici, ali ima nastavnika kojima je to neophodno, prvenstveno onih koji nisu profesionalni nastavnici, koji rade u stručnim školama. Tu su i edukacije o, recimo, međuvršnjačkom nasilju ili nenasilnoj komunikaciji, koje su nam svima potrebne: šta o tome zna nastavnik matematike ili fizike? Trebali bi danima roviti po internetu da nađu nešto korisno, a postoje ljudi koji rade na tome, priča nastavnica na raspustu.

Upozorava da se u sistemu obrazovanja, barem u Kantonu Sarajevo, svake godine pojavi veliki broj mentora i savjetnika koji tim funkcijama stiču pravo na simbolično povećanje plate, ali da niko ne zna koliko ih je i šta rade. Status mentora ili savjetnika dodjeljuje škola u kojoj radite na osnovu Pravilnika o ocjenjivanju nastavnika koji definiše kako se ocjenjuje nastavnik, kako se formira komisija koja ga ocjenjuje... U školama to rade na različite načine – negdje se dogovaraju s nastavnicima, a negdje samo banu na čas, što meni liči na prepadanje, jer komisija može doći na čas kada imate pismenu vježbu ili njen ispravak i tada ne može vidjeti mnogo od kvaliteta nastavnikovog rada. Ovo se najčešće dešava u školama gdje su direktori vjeroučitelji ili nastavnici tjelesnog odgoja, koji nemaju senzibilitet za nastavu iz drugih predmeta. Mentori bi, kada već dobiju taj status, valjda trebali držati edukacije da se vidi na čemu je zasnovano to mentorstvo, ali oni nemaju nikakve dodatne obaveze, bez obzira na to što su ocijenjeni i promovisani u odnosu na kolege. Logično bi bilo da, između ostalog, primaju studente na praktičnu nastavu, jer mladi završe fakultete, a nemaju pojma kako izgleda čas, dnevnik... i potrebna su im ta praktična znanja, praktični seminari o školskoj administraciji i drugim vještinama vezanim za nastavu. Ali naši nastavnici ne žele nikoga na času, valjda da mogu zbrljati posao, uvijek ponavljati isto bez dodatnog zalaganja i truda. Mentori bi morali imati barem jednog studenta koji će s njima raditi obaveznih 20 sati u nastavi i, pored toga, saslušati deset predavanja o administraciji kako bi naučio da piše pripreme i izvršava sve druge obaveze koje nastavnik u školi i nastavi ima. Tek tada neko može reći da je mentor, kaže nastavnica na raspustu.