Da li bi, da je ministar obrazovanja u zadnjem mandatu bio profesor doktor fizike umjesto profesor doktor skijanja, Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo pola miliona maraka dalo za obnovu opservatorije, umjesto što je dalo za kupovinu skija?

Ne bi.

Zašto?

Zato što bi i premijer također morao biti profesor fizike a ne profesor fizičkog? Možda.

Ali još i više, i prije toga, zato što obnavljanje opservatorije ne bi oduševilo roditelje glasače ni izbliza toliko koliko ih je oduševila kvaziškola skijanja. Jer u zvijezde njihovi mališani mogu blejati i na monitorima, a mišići se ne mogu razvijati skijanjem po tastaturi i sa džojstikom. Roditeljima glasačima je, barem politika tako vjeruje, a tu politiku ti roditelji svake četiri godine biraju, jasno da žive u vremenu u kojem su mišići važniji od vijuga. Jasno im je i da žive u državi koja nema nikakvu ozbiljnu strategiju razvoja ni obrazovanja ni nauke, u kojoj se snalažljivost cijeni više od svakog znanja. Jasno im je da su šanse da djeca odavde odu u svemir kao kosmonauti mnogo manje nego da ostanu ovdje kao konobari. A i djedovi im iz duvara šapuću da se svakih 50 godina treba pripremiti na rat, pa je dobro da tijela budućih generacija budu zdrava, za rađanje, ubijanje i umiranje. Najzad, roditelji znaju da se nebo ovdje jasnije vidi kroz plafon bogomolje nego kroz teleskop opservatorije.

Zato će opservatorija na Trebeviću izbjeći sudbinu podžičarne kafane samo ako neki mahniti stranac odbroji pola miliona za njeno obnavljanje. Nijedan političar ovdje neće inkasirati dovoljan broj roditeljskih glasova ako umjesto, naprimjer, na šarlatansku edukativnu online platformu usmjeri novac iz budžeta na nekakvo astronomsko društvo. Upravo je to dobitna kombinacija za buduću evropsku farmu radne snage: zdrav propuh u zdravom tijelu.