Na školskom hodniku čitam s plakata kako je tolerancija ljudska vrijednost koja podrazumijeva poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje stavova i mišljenja koja se razlikuju od naših. Svi različiti, svi isti. Svijet je sačinjen od različitosti. Tolerancija je biti otvoren i prihvatiti ljepotu različitosti. Onaj ko zna da cijeni dobro u ljudima i situacijama – posjeduje toleranciju. Ne smijemo nikada zaboraviti da, iako nismo jednaki, nismo ništa bolji, ni gori. Samo trebamo naučiti koračati jedni pokraj drugih.

U zbornici, pak, zatičem razgovor kolega koji baš i nije u skladu s ovim porukama. Priča se, kao i obično, ko je gdje radio, te kakva su djeca. Stariji kolega, godinu-dvije pred penziju, grlato na spomen jedne sarajevske škole kaže: Ma znam, radio sam ja tamo. Onda zastane, pa, kao da je otkrio Ameriku, s čuđenjem na granici gađenja kaže: Al' što tamo ima Cigana. Nigdje ih nisam toliko vidio. Niko od preostalih kolega iz zbornice ne reagira. Zagnjurili glave u dnevnike i piskaraju. A ja tek došao tu i, uostalom – šta da ja, koji tek počinjem, kažem kolegi koji je skoro čitav radni vijek proveo u školi, a izlazi iz nje s Cigan.

U drugoj školi slušam kolegicu kako priča utiske s ekskurzije. Išli smo i u klub, kaže. Super nam bilo, isplesali se ko išta. Al da vidiš situacije. U jednom trenutku prilazi ti mom Faruku neki lik i on sve kao nešto oko njega, smješka mu se. Ti fazoni neki. A ja ću ti svom Faruku, skloni se od ovog, vidiš da je derpe. Ostatak kolega i kolegica se mahom smije na anegdotu kolegice i njenog muža koji je, uopšte ne znam kako i zašto, išao s njom na ekskurziju. No, za nju to nije toliko čudno koliko je čudno prihvatiti upucavanje možda kao kompliment.

U trećoj školi bilo je riječi o tome kako nastavnici nisu spremni i ne znaju da rade s onom djecom. To je kolegica govorila kao u povjerenju drugoj, ali sam jasno čuo i nekoliko metara dalje za stolom u zbornici. Pa stvarno su nas preopteretili. Dnevnici, pripreme, e-Dnevnik, matrice... Još kad sam u ovoj školi, ne znam kud ću s ovom djecom. Kojom djecom?, upitala je kolegica zbunjeno. Ma onom djecom, znaš, kazala je i zabacila glavom nekako na lijevu stranu. Jasno mi je da moje kolege ne znaju šta će na času s djecom s poteškoćama u razvoju, ali valjda bi za početak mogle znati da to nisu nikakva ona djeca, nego djeca ista kao i njihovi ostali, tipični, učenici i učenice, samo s poteškoćama u razvoju, u vezi s kojima ne treba mlatarati glavom, nego se dodatno educirati. Prvi korak ka tome je sigurno da savladamo terminologiju. Znači – ne djeca s posebnim potrebama, jer potrebe djece su iste, ali mogućnosti ostvarivanja nisu. Tako su neka djeca tipična jer na već poznat način ostvaruju svoje potrebe, a neka netipična jer za ostvarivanje njihovih potreba trebamo drugačije načine i metode. O. K.?

Pitam se ovih dana: ako moje kolegice i kolege ovako govore u zbornici – kako i da li uopće govore o toleranciji u učionici, a da ne pitam da li tu istu toleranciju žive. Učionica i zbornica nisu tek dvije odvojene prostorije, nego su dijelovi javne institucije, ne privatne, gdje nastavnici i nastavnice još i imaju pravo da različite skupine ovog društva oslovljavaju kako žele. Kada su u školi, kao i u bilo kojoj drugoj javnoj instituciji, oni bi valjda trebali da žive riječi o ljudskim pravima s panoa koji se kače po zidovima škola. Kada ne govore, ne rade i ne žive u skladu s tim vrijednostima – koga moje kolege izdaju? Školu u kojoj rade, profesiju ili same sebe?

Ne vjerujem, ili barem ne želim da vjerujem da su sve moje kolege i kolegice baš toliko loši ljudi, ali da nisu senzibilni za neke stvari – nisu. Kako me oslovljavaš tako me i doživljavaš. Među njihovim učenicima i učenicama, pa i kolegama i kolegicama, ima ljudi koje oslovljavaju pogrdno. Nas to boli.