Iako u BiH postoji Sporazum o zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa, uključujući ishode učenja 2012-2017, koji je potpisan 2003. godine, a iz kog proizlaze Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika historije i geografije za osnovne i srednje škole u BiH, koje su nastale 2006. godine, Vlada Republike Srpske s Vladom Republike Srbije dogovara usaglašavanje nastavnih planova i programa za srpski jezik, istoriju, geografiju i Svet oko nas ili prirodu i društvo.

Očuvanje jezika, pisma i nacionalnog identiteta polazne su osnove i cilj usaglašavanja programskih sadržaja za nacionalne predmete, a to je važno za očuvanje nacionalnih vrijednosti i razvijanje osjećaja za nacionalnu pripadnost, pojašnjavaju u Ministarstvu prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske. Naglašavaju i da ovaj proces provode u skladu s Memorandumom o razumijevanju i saradnji u oblasti obrazovanja, koji je između Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske i Ministarstva prosvete Republike Srbije potpisan 2010. godine, a na osnovu čega ova dva Ministarstva razmjenjuju stručna iskustva u obrazovanju.

Direktor Pedagoškog zavoda Republike Srpske Predrag Damjanović pojašnjava da će ovo usaglašavanje biti sastavni dio deklaracije o zaštiti nacionalnih interesa srpskog naroda.

Kada deklaracija bude potpisana moći ćemo više govoriti o tome – rekao je Damjanović za Školegijum.

Iako je najavljeno da će deklaracija o opstanku Srba (koju su prošle godine najavili predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik) biti usvojena 15. februara, to se još nije desilo, pa za sada nije jasno ni kako bi najavljene promjene mogle izgledati.

Kome pripadam?

Profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci Ivana Zečević kaže da ne vidi funkciju spajanja nastavnih planova i programa, jer misli da djeca ne uče dovoljno o svom porijeklu.

Djeca ne uče dovoljno o kulturi i mjestima u kojima žive. Ako ćemo da tjeramo mak na konac, onda postavljam pitanje nadležnima u Ministarstvu zbog čega učenici iz RS-a ne istražuju svoj entitet, ne putuju na ekskurzije u okviru svoga entiteta, ne posjećuju kulturnu baštinu svoga entiteta? Odlazak na Jahorinu u četvrtom razredu osnovne škole, u okviru škole u prirodi, nije istraživanje kulturne baštine. Pitam se koliko naša djeca znaju o mjestu, entitetu u kojem žive, a da ne pričam o državi. Da li bi jedan završeni osnovac bio u stanju da ispriča deset rečenica o kulturnoj baštini svoga mjesta, entiteta ili države, pita se Ivana Zečević. Ona smatra da su osnovci u BiH suočeni s rascjepom ličnosti i pitanjem kome pripadaju.

Da bi razvoj djeteta tekao adekvatno i da bi dijete imalo adekvatne uslove za postizanje svojih potencijala, obrazovni sistem mora da poštuje kulturu u kojoj ono živi i kojoj pripada. Međutim, imam utisak da ljudi koji kod nas odlučuju o obrazovnoj politici imaju neki drugi pogled na nju. Naša djeca, učenici osnovnih škola u RS-u, žive u entitetu RS, u državi BiH, i već u startu imaju problem s identifikacijom. Republika Srpska kao entitet ima zastavu, himnu i grb, a onda država čiji pasoš i državljanstvo nose ima svoju himnu, zastavu i grb. Pitaju se šta je moje, i moje mišljenje je da su, ako sam stanovnik RS-a, oba ta identiteta moja, a obrazovni sistem sada kaže da je važniji identitet Republike Srpske i Republike Srbije, upozorava Ivana Zečević.

OSCE: Voditi računa o kontekstu BiH

U OSCE-u, koji na određeni način nadzire promjene u obrazovanju u BiH, smatraju da prosto izjednačavanje jednog školskog nastavnog plana i programa s nastavnim planom i programom susjedne države može biti kontraproduktivno i naškoditi procesu u sklopu kojeg vlasti BiH provode reformu kako bi unaprijedili kvalitet obrazovanja za sve učenike u BiH.

Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini podržava regionalnu saradnju kao način da se jača pomirenje i međusobno razumijevanje. Regionalna saradnja može doprinijeti i daljem razvoju inkluzivnog i kvalitetnog obrazovnog sistema u BiH. Konkretni sporazumi o školskim nastavnim planovima i udžbenicima usvojeni su u BiH u cilju poboljšanja kvalitete i inkluzivnosti u obrazovanju. Sporazum iz 2003. godine, koji se odnosi na Zajedničku jezgru nastavnih planova i programa, uključujući ishode učenja 2012-2017, te Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika historije i geografije za osnovne i srednje škole u BiH, iz 2006. godine, određuju pravac izrade nastavnih planova i programa i udžbenika, te nalažu da se kod svake izmjene mora prvenstveno voditi računa o kontekstu BiH – istakao je ambasador Bruce G. Berton, šef Misije OSCE-a u BiH.

Kada je riječ o samom spajanju nastavnih planova i programa, Zečević ističe kako bi voljela da zna u kom tačno domenu se programi spajaju.

Voljela bih da djecu prestanemo filovati ratovima, porodičnim stablima raznoraznih dinastija i da im ne pričamo o prošlosti kao o periodu u kojem su se ljudi ubijali, nego da počnemo pričati i o lijepim stvarima koje su se dešavale i da pokušamo nešto naučiti iz te prošlosti, kaže profesorica Zečević. Smatra da su postojeći nastavni planovi i programi za osnovno i srednje obrazovanje generalno zastarjeli i da je to pokazala analiza urađena 2011. godine.

Analiza je pokazala da nema funkcionalnog znanja i da mi na nivou osnovne škole kod djece podstičemo razvoj deklarativnog znanja, te prostu reprodukciju naučenog. Ovako naučeno gradivo vrlo brzo iščezava iz njihove memorije, pa se postavlja pitanje zbog čega djecu opterećujemo mnoštvom činjenica i njihovim prostim zapamćivanjem, a razvoj kritičkog mišljenja u potpunosti zanemarujemo. Paranoidno bi neko mogao zaključiti da nama ne trebaju misleće generacije, već generacije poslušnih. Šta se nakon te analize odradilo? Urađene su određene promjene, ali ja u njima nisam učestvovala. Za početak, nisu uzeli u obzir našu glavnu sugestiju, a to je da od nastavnog plana i programa napravimo kurikulum, što bi podrazumijevalo da razmišljamo o kompetencijama djece koja završavaju osnovnu školu, pa u skladu s njima razmišljamo o ishodima učenja i naučnim pojmovima koje uče. Zašto se ovo nije radilo? Moja pretpostavka je, zato što je trebalo nešto brzo napraviti, a kurikulum se brzo ne pravi, kaže Ivana Zečević i zaključuje da je obrazovanje u RS-u na nivou prve polovine prošlog vijeka, perioda kada su se ljudi obrazovali jedino u školama i iz vrlo malog broja knjiga.

I dalje se stiče utisak da djeca trebaju biti isključivo baze podataka, kao da tim podacima nisu svakodnevno, na dohvat ruke, okružena. Pitam se koliko će još vode proteći da kreatori obrazovne politike shvate kako je mnogo važnije za našu djecu iz RS-a da nauče razmišljati, zaključivati, kritički promišljati i biti kreativna, nego da im dajemo lažnu sliku kako žive u državi u kojoj ne žive, kaže Zečević i poručuje da nije isto graditi kulturni identitet jednog djeteta i lagati mu o nazivu države u kojoj živi.