I fought the law
And law won

– Sonny Curtis

Mogao bih živjeti u Iranu - rekao sam sebi pogledavši film Ashghara Farhadija O Eli. Sve je tačno određeno, zakucano i svako zna kako bi se trebao ponašati. Po uvriježenim, moralnim i kulturnim pravilima, ali i vjerskom zakonu. Nije čovjek Ježurka Ježić pa da mili kroz travu i ni o čemu ne razmišlja kao što je to znao onaj u Branka. No, je li tomu baš tako? I po pitanju emocija, srca i duše, smori se čovjek stalno razmišljajući, kao što Laka kaže, na srcu sam prekidač ugradio. Iz jednog stanja racionalnog, kad treba, da se prebacim na tren u iracionalno. Taj teret je u iranskom društvu nabačen nerijetko na pleća žena. Na temu prava žena u Iranu Farhadi je režirao film Rastava za koji je dobio Oscara. I njegov posljednji film Trgovački putnik bavi se sličnim problemima.

Dokumentarni film režiserki Kim Longinotto i Zibe Mir-Hosseini Rastava na iranski način šalje nas u srce zbivanja i radnje. U kratkom periodu od sat i petnaest minuta promatramo sporenja nekoliko parova vezano za njihove podneske za rastavu. Sve se dešava u sudnici ispred sudije koji namah po iznesenim stavovima i činjenicama donosi svoje odluke i sudove. On je klerik i nerijetko uvjerava žene da ostanu uz svoje muževe. Lako je pričati i osuđivati, ali u zadatim gabaritima boriti se, ženama nije lako. Rastavu dobiti mogu ako je muž neplodan, ako dokažu da je lud te ako ih ne izdržava.

Mlada Ziba (ne jedna od režiserki), šesnaestogodišnjakinja, želi se rastaviti od muža na sve moguće načine. Tako kaže da noćima nije kući, na što on kazuje da je vozač i mora izbivati, da se cijela kuća osjeti na duhanski dim, a i da nekad na njeno prigovaranje razbija namještaj. Tridesetosmogodišnji muž nije baš rječit, a u jednom trenutku ona mu govori da će odustati od svih optužbi ako pristane na rastavu (šapuće mu to pred sudijom dok kamera sve snima), jer s isplatom miraza ima osnov za nastavak školovanja. Sudac ih upućuje na zajedničko savjetovanje sa članovima obje porodice. Pratimo i taj sastanak koji ne razrješava ništa i onda su oboje ponovo na početku.

Druga žena traži rastavu zato što ona i suprug već petu godinu u braku nisu dobili djecu. Suprug se ne želi podvrgnuti testiranju na neplodnost. Od suca žena traži izdavanje naloga da se suprug podvrgne medicinskim pretragama.

Žene vrlo vispreno iznose svoje stavove i barataju pravnim terminima. Muževi su u prva dva slučaja kao pogubljena dva dječaka koji se ne žele suočiti s činjenicama. Sve vrijeme dok traju sastanci u sudnici ljudi iz nje ulaze i izlaze, rasprave traju i pored sudnice, uglavnom je sve na rubu incidenta. U dva od četiri prikazana slučaja u pisarnici su uspjeli izgubiti fajlove ili neke od dokumenata u predmetima.
Režiserka filma nema upliva u događanja iako je sve vrijeme tu s kamermanima u sudnici, osim u najpotresnijem slučaju u kojem netom rastavljena žena, Mejrem, kad njen muž zahtijeva da mu se vrati četvoroipogodišnja curica, cijepa jedan od naloga. Kad sudija utvrđujući šta se desilo postavlja pitanje režiserke, ona odgovori da ne zna ništa. Merjem uspijeva nagovoriti bivšeg supruga i suprotno odluci suda zadržati djevojčicu.

Odgledani film dobra je prilika da se u razredu povede diskusija o braku kao zajednici koja formalno drži porodicu na okupu, pod izgovorom da je to u najboljem interesu djeteta. Kada brak to ipak nije, i kako se škola (razrednici, nastavnici, psiholozi) može/treba/mora postaviti prema tom pitanju?

Rastava na iranski način / HRT3 22.55 / srijeda 24.01.2018.