Poštovani Školegijume,

Informacija Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, s početka jula 2016. godine, o inicijativi za izučavanje informatike od prvog razreda devetogodišnje osnovne škole bila je vijest koja me jako obradovala. Tada sam bio roditelj prvačića. Kako živimo i radimo u digitalnom dobu tako sam smatrao veoma bitnim da se sva djeca, na prilagođen odgojno-obrazovni način, pripremaju za bolju budućnost. Zamišljao sam kako će taj jedan čas sedmično prvačićima biti interesantan, kako se svaka učionica u samo 45 minuta može pretvoriti u muzej, kino, pozorište, diskoteku... Kako će učiteljice i učitelji obogaćivati sadržaje ostalih nastavnih predmeta i prezentovati najaktuelnije primjere iz prakse, koliko će im se olakšati rad s djecom…

I dječijoj radosti, shvaćenoj prvenstveno kao mogućnost igre i učenja od samog početka škole, nije bilo kraja. Moja kćerka je te godine krenula u prvi razred i svjedok sam kako je, zajedno sa kolegama i kolegicama iz razreda, nestrpljivo čekala čas informatike. Potpuno su se pripremili za sticanje novih znanja, ali i očekivali trenutke za kompjuterske igrice, slagalice, bojanke, novu muziku, smiješna videa i fotografije… Skoro pa dvije školske godine poslije, pozitivna osjećanja djece i iskazano zadovoljstvo roditelja prerasta u zbunjenost, dosadu i otpor, odnosno otvoreno nezadovoljstvo.

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade je, sa zakašnjenjem od dva mjeseca, u novembru te školske godine, kupilo računare, potrebnu opremu i softvere. Isporučili su ih i instalirali u osnovnoj školi moga djeteta, te još drugih 69 škola u Kantonu Sarajevo. Takođe sa zakašnjenjem od dva mjeseca, izmijenili su nastavne planove i programe, i pokrenuli su edukaciju učitelja i učiteljica. Najavili su i pripremu udžbenika i/ili radnih sveski za novi predmet, koje nisu realizovali do danas.

Prvo polugodište je brzo prošlo i djeca, valjda zbog navedenih kašnjenja, nisu imala nastavu iz informatike. Roditelji su pak imali tri sastanka o temi kako pripremiti djecu za nastavu. Duže od šest sati (tri puta po dva sata roditeljskih sastanaka), s ostalim roditeljima, slušao sam izlaganja o kvaliteti kupljene opreme, visokim cijenama računara i ormarića za njihovo punjenje, njihovoj velikoj osjetljivosti te kako djecu moramo dobro pripremiti da budu pažljivi u radu na časovima informatike, kojih nije ni bilo. Obaviješteni smo i da ćemo u slučaju kvara opreme izazvanog padom, oštećenjem ili nestručnim korištenjem snositi troškove njihove opravke ili kupovine novih uređaja.

Edukacija nastavnog kadra se nastavila kontinuirano provoditi u drugom polugodištu, ali se konačno i nastava iz informatike počela izvoditi. Jednom sedmično djeca su napamet učila dijelove računara i opreme (monitore, tastature, miševe, printere, skenere…). Makazama su izrezivali isprintane dijelove računara s A4 papira i lijepili ih u sveske. Crtali su, uz ocjene iz likovnog vaspitanja, dobijene tablete, odnosno računare. Mogli su ih ponekad i upaliti, ali pod strogim nadzorom učiteljica i učitelja. Neka djeca su odmah odbijala rad na računarima, jer su im roditelji zaprijetili da dobro paze kako da rukuju opremom. Skoro svaki čas je započinjao kašnjenjem, jer se čekala nastavnica, odnosno nastavnik informatike iz starijih razreda, da “pokrenu” opremu… Ni roditeljima ni učenicima nije jasno kako, ali prva školska godina učenja informatike se završila i svi učenici prvačići, bez stvarno stečenog znanja i vještina, dobili su neke zaključene ocjene. Čekao se drugi razred.

Naredne školske godine, odnosno druge godine izvođenja nastave iz predmeta informatika u školi moga djeteta, a pretpostavljam i u ostalih 69 škola u Kantonu Sarajevo, nastavljeno je na isti način kao i godinu ranije. Ponovo je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade nabavilo opremu, isporučli su i instalirali još 70 kompleta računara, nastavlja se obuka učitelja i učiteljica, još mijenjaju planove i programe, odnosno pripremaju udžbenike… I dalje nastavnici i nastavnice informatike iz starijih razreda startuju računare i opremu za učitelje i učiteljice, opet se kasni sa početkom tog jednog časa informatike sedmično. Djeca su, uz rijetke aktivnosti pisanja slova na tabletima i bojenja geometrijskih oblika na računarima, došla i do testa provjere znanja, u novembru 2017. Na času informatike, na “veoma kvalitetnoj i skupo plaćenoj računarskoj opremi” je izvedeno testiranje svih učenika i učenica drugog razreda, i to u parovima. Sva pitanja iz testa su bila rješavanje neke vrste rebusa, odnosno na tabletima i platnu za projekciju su izložene riječi i crteži koje treba ispravno spojiti. Tako, na primjer, riječ ZAGRADA i crtež SLONA treba da daju rješenje ZASLON; spoj riječi S NAMA i crtež Disney princeze treba da daju rješenje SVILA… Svaka sličnost s izvedenim testiranjem je namjerna, jer se kao takva i desila. Ako su djeca, u drugom navedenom primjeru, kojim slučajem kao rješenje naveli SNJEŽNA PRINCEZA, i pri tome potpuno tačno napisali tu riječ koristeći se tastaturom računara, rezultat im nije bodovan, odnosno označen je kao netačan…

Nema smisla dužiti dalje s opisivanjem ove agonije, a ne reforme osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo, iznositi dodatne primjere izučavanja ENIGMATIKE, a ne INFORMATIKE od prvog razreda osnovne škole, rezultati ove intervencije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade su stvarno žalosni.

Da zaključim: Djeci je dosadno i sada nerado idu na nastavu informatike; roditelji su potpuno nezadovoljni i ne znaju ni kako se postaviti u cijeloj situaciji i od koga tražiti odgovornost za aktuelni haos; učitelji i učiteljice su u nezavidnom položaju jer implementiraju nečije planove i programe, pošto u njihovom pripremanju i donošenju navodno i ne učestvuju.

Od Ministarstva nema konkretnijih informacija o efektima ili bar očekivanim rezultatima reforme. Doduše, povremeno mediji prenesu vijesti da je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo potpisalo nove ugovore o nabavci i isporuci računara i opreme za sve škole u Sarajevu. Tako sam i došao do informacije da je, za opisani i po meni potpuno neuspješan eksperiment uvođenja informatike, do danas utrošeno najmanje 2.211.596,80 KM (dva miliona dvije stotine jedanaest hiljada pet stotina i devedeset šest konvertibilnih maraka i osamdeset konvertibilnih pfeninga). Ovo su javni podaci preuzeti sa web stranice Ministarstva:

• Plan javnih nabavki realizovanih u 2016 godini, pogledajte stavku 13.
• Ugovor o nabavci, isporuci, instalaciji i puštanju u rad računara i opreme za 2017. godinu, vidite član 3.

Neke stvari mi sada mnogo jasnije izgledaju, a u demokratskim društvima bi bile jasne i pravosudnim organima i postale bi predmetom krivičnih procedura. Mislim da se radi o potpuno neefikasnom i nesvrsishodnom utrošku javnih budžetskih sredstava, odnosno para nas građana Kantona Sarajevo.  

Ja ne mogu čekati treći razred, nastavak reforme obrazovanja radi trošenja budžetskih sredstava, a ne poboljšanja sistema i kvaliteta obrazovanja. Zato sam našao za shodno da vas, poštovani Školegijume, zamolim za pomoć. Pišem vam sa željom i molbom da ispitate sve navedeno, izvršite dodatna istraživanja o ovoj temi, i ako je ikako moguće obezbijedite odgovore od Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo na sljedeća pitanja:

• Ko i sa kakvim ciljevima vodi ovu reformu obrazovanja u Kantonu Sarajevo i ko je odgovoran za njenu implementaciju?
• Šta se konkretno želi postići ovom reformom u Kantonu Sarajevo?
• Ima li Ministarstvo komparativne analize efekata ovakvih reformskih procesa, ili koje su prednosti i mane uvođenja informatike u prve razrede devetogodišnjih osnovnih škola?
• Da li se slične reforme ili reformski procesi odvijaju bilo gdje u svijetu, u zemljama EU i regiona?
• Da li je obavezno učešće učitelja, nastavnika, roditelja i svih onih na koje se reforma odnosi u pripremama za reforme i da li se konkretna izmjena nastavnih planova i programa u Kantonu Sarajevo vodila bez njihovog učešća?
• Treba li se edukacija učitelja i nastavnog osoblja izvoditi paralelno s formalnim uvođenjem novih, obaveznih predmeta u obrazovni sistem Kantona Sarajevo?
• Smije li se, u našem sistemu obrazovanja, izvoditi nastava iz obaveznih predmeta bez udžbenika ili drugih materijala, koji djeci pomažu u teorijskom sticanju znanja, a učiteljima i roditeljima omogućava praćenje i evaluaciju?
• Da li je vršeno istraživanje tržišta računara, opreme i softverskih rješenja i koji su utvrđeni standardi za nabavku ovih roba u Kantonu Sarajevo?
• Konačno, postoje li analize stanja i potreba osnovnih škola u Kantonu Sarajevo, uključujući funkcionalnost objekata, fiskulturnih sala, toaleta, pa onda i e-učionica i opreme?

Mislim da vaša istraživanja i analize, a posebno odgovori Ministarstva mogu biti interesantni cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj javnosti, kao i budućim reformatorima obrazovanja. 

Ako ništa, možemo se pogledati u ogledalo ili svojoj djeci reći da smo nešto pokušali.

Unaprijed vam se zahvaljujem.

S poštovanjem.

(Marko Ban je redakcijski pseudonim. Ime autora pisma poznato redakciji.)