Jonathan Perry, predavač na odsjeku za filozofiju Univerziteta u Birminghamu, za portal conversation.com donosi osvrt o tome kako se u školi uči o vojsci u Velikoj Britaniji, koji počinje zanimljivom statistikom. Čak 23% vojnog osoblja u Velikoj Britaniji regrutira se u vojsku prije nego što napuni 18 godina. Po broju šesnaestogodišnjih vojnika, Velika Britanija je među prvima na svijetu, zajedno sa Iranom, Sjevernom Korejom i Zimbabveom. Ukoliko tome dodamo i podatak da je 2012. godine vlada obećala dodatnih 90 miliona funti za školske projekte u kojima se promovira vojni etos, shvatit ćemo zašto je situacija zabrinjavajuća, uprkos činjenici da se UN-ov Komitet za prava djeteta, ali i 80% javnosti u ovoj državi protivi regrutaciji maloljetnika/ca.

Većina argumenata protiv regrutiranja maloljetne populacije bazira se na fizičkim opasnostima ovog posla. Većina se maloljetnika, naime, usmjerava na pješadijske zadatke na prvoj liniji, što mnogostruko povećava rizik od stradanja. Tokom britanske kampanje u Afganistanu, šesnaestogodišnjaci i šesnaestogodišnjakinje su imali duplo veće šanse da smrtno stradaju ili budu povrijeđeni nego oni koji su se vojsci priključili kao odrasle osobe. Istina je i da je psihološka trauma u vojsci bila mnogo veća kod mlađih vojnika i vojnikinja.

Autor ovog članka posebnu pažnju poklanja činjenici da je obavezno obrazovanje koje vojska nudi jako siromašno, ali i da većina maloljetnika/ca koji/e odaberu ovaj poziv nemaju uspješno završeno osnovno obrazovanje. Podaci koje on navodi su iz 2015. godine: većina novih vojnika i vojnikinja čitala je na nivou jedanaestogodišnje djece. Samim tim, uz činjenicu da mladi koji imaju 15 ili 16 godina nemaju psihološku zrelost i potrebne informacije da donesu odluku o stupanju u vojnu službu, nije jasno da li oni/e posjeduju dovoljan nivo pismenosti kako bi razumjeli/e dokumente koje potpisuju po stupanju u vojsku.

Ne radi se, naravno, samo o fizičkim rizicima, nego i o moralnom riziku od učestvovanja u zlodjelima. U posljednje dvije decenije, navodi autor, filozofski pristup militarnoj etici mnogo je intenzivniji i sve je više onih koji smatraju da se za ubistvo tokom rata moraju primjenjivati isti etički standardi kao i za ubistvo u drugim okolnostima. Jasno je da, nastavlja on, kada sa djecom pričamo o vojsci, moramo razgovarati i o moralnoj težini vojnih zadataka, te o tome na koji način i ko u društvu mora preuzeti moralne rizike za stvari koje se počine u ratu.

Autor jasno kritizira stav vlade da se treba uložiti više novca u obrazovanje djece o vojnoj službi jer su motivi u ovom slučaju sasvim pogrešni – cilj je regrutirati što više mladih osoba, tako što se one moralno eksploatišu. To znači premještanje moralnog tereta na ranjivi dio populacije.

Tekst u cijelosti možete pročitati ovdje.

Prevela: Merima Dervišić