I odrasli imaju teškoća kada je riječ o računskim operacijama, neki kada trebaju javno govoriti, neki kada se trebaju snaći u nepoznatom gradu i sl. Međutim, kao odrasle osobe lakše se s tim  teškoćama nose, naučili su da ih kompenziraju drugim sposobnostima. Djeca to još uvijek nisu naučila i zbog toga im je potrebna pomoć da nauče kako da uče i da nisu ništa manje vrijedni ukoliko nešto rade sporije, na drugi način ili ako nešto ne umiju uraditi. S tim ciljem nastao je Priručnik za nastavnike za rad s djecom s teškoćama u učenju autorica Edinalde Jakubović i Nihade Čolić, izdavač: Bosanska knjiga, Sarajevo, 2017.

Priručnik se sastoji iz dva dijela, predgovora i zaključka. U prvom dijelu ovog priručnika autorice objašnjavaju šta su teškoće, načine na koje usvajamo informacije, kako se realiziraju vještine gledanja, slušanja i pisanja, kakve teškoće mogu nastati s obzirom na te vještine, koje strategije učenja postoje, na koje ih načine možemo koristiti u učionici te koje dimenzije i stilovi učenja postoje. U ovom dijelu autorice objašnjavaju koju ulogu igraju određeni dijelovi našeg tijela prilikom učenja.

U drugom dijelu autorice govore o specifičnim teškoćama u učenju: disleksiji, disgrafiji, diskalkuliji, dispraksiji, poremećajima slušnog i vidnog procesuiranja te o poremećaju pažnje sa ili bez hiperaktivnosti. One ističu da se teškoće ne odnose samo na učenje, već i na akademski uspjeh, organizaciju aktivnosti i vremena, samopouzdanje, posao, razumijevanje, razočaranje, komunikaciju, prijateljstvo, partnerstvo i sl.

U objašnjenu teškoća prije svega nudi se definicija koja uključuje osnovne informacije. Potom slijedi opis karakteristika pomoću kojih možemo prepoznati teškoću kod učenika te kako pomoći učeniku ili učenici koja ima određenu teškoću. Tako, recimo, učenicu koja ima disleksiju često možemo prepoznati tako što dodaje slova ili slogove riječima. Savjet koji autorice daju nastavnicama i nastavnicima je da učenici i učenice s disleksijom trebaju da sjede blizu njih, između ostalog, da bi nastavnik mogao pogledati da li je učenik nešto što je važno dobro zapisao; naprimjer domaći zadatak. Kada je riječ o pisanju na tabli, jedan od savjeta za rad s učenicima s disleksijom je da se tabla ne pretrpava informacijama, nego da se prave veći razmaci između napisanog. Kad je u pitanju vještina čitanja, savjetuje se da tekst koji učenik čita nema previše nepoznatih riječi kako se njegova pažnja ne bi usmjeravala na njihovo dekodiranje.

Kako je namjena ove knjige da bude praktična, autorice nude primjere zadataka i prilagođavanja za svaku teškoću. Vezano za disgrafiju: Kod učenika koji imaju teškoće pisanja diktata trebalo bi pronaći neki drugi način provjere znanja. To može biti zadatak u kojem će učenik na ponuđenim karticama pronaći riječ koju ste izgovorili, na primjer:

Vezano za diskalkuliju naveden je primjer učenika koji je u zadacima sabiranja i oduzimanja brojeva sa prelazom u drugu deseticu stalno griješio. Učenik je računao:

18+5=32

29+4=33

Učiteljica je shvatila u čemu se ogledaju teškoće koje učenik ima i ponudila je rješenje koje je učeniku pomoglo da pravilno rješava zadatke. Drugi sabirak učenik je dijelio na dva broja, od kojih je jedan bio onaj broj koji je potreban da se dođe do naredne desetice, a potom je dodavao ostatak. U prvom gore navedenom zadatku drugi sabirak 5 rastavlja se na 2+3, zato što je 2 potrebno dodati na 18 da pređe na narednu deseticu 20. Kada učenik dođe do 20 onda dodaje ostatak 3 i jasno je da je rezultat 23. Sabiranje i oduzimanje vršilo se pomoću brojevne linije.

Objašnjenja koja se nude u priručniku su jasna i precizna kako bi čitaoci mogli razumjeti šta se zapravo dešava kada učenik ima određenu teškoću. Recimo, u slučaju dispraksije Mozak ne prima jasne i precizne informacije iz naših čula, mišića i zglobova o samom položaju tijela u prostoru, ali i stvarima koje ga okružuju. Zbog toga autorice kažu da je Dispraksija teškoća koja se odnosi na oštećenje ili nezrelost u organizaciji pokreta. Ta nezrelost se odnosi na način kojim mozak obrađuje informacije što rezultira time da nam mozak šalje poruke koje nisu pravilno obrađene ili se pravilno ne prenose. Recimo, učenik može imati problema sa oblačenjem, pisanjem, trčanjem, skakanjem, penjanjem, stajanjem na jednoj nozi, igrom fudbala i sl. Zbog toga priručnik nudi i vježbe za razvoj vizualne koordinacije. Jedna od takvih vježbi je da: učenici hodaju po ravnoj liniji laganim koracima. Kada je vještina usvojena, radite vježbu hodanja po krivim linijama.

Jedan od ciljeva priručnika je da razbije predrasude. Tako autorice ističu da učenici sa teškoćama slušne percepcije nemaju problema ili oštećenja sluha (nagluhost ili gluhoću), već da oni informacije koje primaju putem čula sluha ne mogu na adekvatan način obraditi, shvatiti, analizirati ili pamtiti. Tako se često čuje da učenici s ADHD-om nikada ne mogu usmjeriti pažnju na nastavne sadržaje. Ono što autorice navode kao činjenicu je: Učenici sa ADHD-om se često mogu koncentrisati na aktivnost ili zadatak u čijoj izradi zaista uživaju.

Autorice kažu da u Bosni i Hercegovini još uvijek nemamo podatke o broju učenika sa teškoćama. Pored toga zabrinjavajući je i nedostatak dijagnostičkih postupaka i djelovanje tima stručnih saradnika prilikom pružanja pomoći učenicima, nastavnicima i roditeljima. Percepcija javnosti o teškoćama je također zabrinjavajuća, jer roditelji, nastavnici i nastavnice nemaju dovoljno znanja o specifičnim teškoćama u učenju. Nedovoljno je edukacije na tom polju pa se nastavnici, da bi svojim učenicima pružili što kvalitetnije obrazovanje, često samostalno educiraju. U tom smislu ova knjiga im može ponuditi brojne odgovore ali ih i usmjeriti dalje kroz literaturu datu na kraju knjige koja sadrži 20 naslova. Ova knjiga pisana je jednostavnim jezikom tako da je mogu čitati i svi oni kojima pedagogija i inkluzija nisu primarna struka ali ih zanima jer se u radu suočavaju s određenim teškoćama objašnjenim u ovoj knjizi.