Ponedjeljak, prvi čas prve smjene i odjeljenska zajednica. Adna, drugarica iz klupe, sa kašnjenjem od 10 minuta ulazi u kabinet. Razrednica, kao i uvijek, namrgođeno i bezvoljno joj govori da nije znala da joj jedna učenica živi preko svijeta i jedva je pušta da uđe u učionicu. Adna, jedva dolazeći do daha od trčanja i vidno crvena u licu, brzo sjeda u klupu.

Izgleda da Adna jutros nije imala sreće kao ja. Razumijem je i htjela bih ustati i pred cijelim razredom ovo reći: Ne, razrednice, ne živimo mi preko svijeta, ali ustanemo sat i po prije škole minimalno. Ne doručkujemo jer nam je draže pet minuta spavanja nego sendvič u stomaku. Šta su Dedal i Ikar naspram nas kad stanemo letiti do stanice – mačkin kašalj. Doletiš na stanicu kao na neki cilj, kad tamo te dočekaju tek pravi jadi. Evo, bilo da je zima ili ljeto, prolom oblaka ili sunčano jutro, stanica vazda puna radnika onako umornih od života, par vršnjaka koji u te rane sate samo krevet imaju u mislima i bar troje penzionera koji ni sami ne znaju gdje su krenuli. Stanem pored njih onako sama, ili ako sam posebne sreće da se zadesi neki poznanik progovorim i koju riječ, ali najčešće tu je mobitel – moj vjerni prijatelj. Slušalice u ušima, igrica na mobitelu i čekanje može da počne. Trebam sebi uvesti pravilo da noć prije ne ulazim na Facebook, da se novi postovi skupljaju cijelu noć – ujutru bih stigla sve da propratim na stanici. Na vašu pretpostavljenu zamjerku da bi mi bilo pametnije da ponavljam gradivo iz škole mogu samo odgovoriti da bih kad me svako malo neko ne bi gurnuo da prođe i stacionira se ondje gdje misli da će se otvoriti vrata kad konačno dođe prevoz.

Nakon 20 minuta praznog stajanja nervoza mi lagano razara želudac, ali polahko u daljini nazirem svoj spas. Eto trole, prenosi se stanicom uz brzo komešanje. Opšta euforija nastaje dok se redamo u kolonu kao prvačići i čekamo svi da uđemo u naš svemirski brod. Jedva sam se ja nekako ugurala i našla neko mjesto. Za stajanje, naravno. Vozač nastavlja sa vožnjom, a ja se molim da dobijemo neku super brzinu i za 20 minuta stignemo do škole. Postepeno, kako zraka nestaje, a čudni, krajnje neprijatni mirisi se množe prostorom, tako se strpljenje smanjuje.

Razmišljam kako bih da imam firmu koja proizvodi slušalice reklamu za njih snimila u sarajevskoj troli – ono, oko vas 70 ljudi nešto priča, viče, gurka se, a vaše super-dobre-slušalice vas štite od toga jer samo vidite kako masa otvara usta, a zvuka nema. Međutim, pošto ne postoje još takve slušalice, ukratko ću vam prepričati šta slušam svako jutro. Prvo čujem kako se neki srednjoškolci raspravljaju i gurkaju, zatim saznam ko tu noć nije mogao oka sklopiti, šta će ko kuhati za ručak, koga šta boli pa ide po uputnicu... Naravno, svako jutro neko se samozaduži da održi predavanje kako smo mi, današnja djeca, da te Bog mili sačuva, jer neki srednjoškolci neće svoje mjesto ustupiti starijima. U javnom prevozu vam nikakvi trofeji ne vrijede koliko jedno išarano i prljavo sjedište.

Jedna moja drugarica planira upisati psihologiju. Reći ću joj da za diplomski uzme temu kako je realno da se svi profili ljudi skupe u jednoj vožnji trolom u rano jutro. Tako će cijeli svijet znati kako sarajevski srednjoškolci na putu do škole vide poslovne muškarce i žene, mirnu i nemirnu djecu, narkomane, alkoholičare, bolesne i zdrave, ljude koji pričaju sami sa sobom, one koji pjevuše, one koji psuju na svako crveno na semaforu... Meni osmijeh uvijek izvuku bakice i dedice kad vrisnu s pola busa vozaču: Bolan, ne voziš krompire, nego ljude. Kako to kočiš?

Taman se naviknem na ovakvo stanje, kad stvarnost mi pokazuje kako može i bolje – pokvarila se trola. U sekundi se roje pitanja: Da li nastaviti pješke ili ne? Imam li para za taxi? Hoću li nazvati babu i mamu? Sad će mi opet profesorica prigovarati! I naravno: Kud baš ja da se ovdje rodim?!

Tako u bunilu mojih misli, tuđih psovki, općeg haosa i pometnje, kroz trolejbus se brzo proširi sreća kad shvatimo da je vozač ipak uspio spasiti dan. Nikad brže u životu se ne promijeni odnos prema jednoj osobi – sve psovke se zamjene odavanjem počasti vozaču majstoru: To kralju! Naravno da ne postoji niko sretniji od mene kada sekundu prije zvona za početak časa utrčim u kabinet i tako upišem još jednu avanturu, ali i pobjedu u svoju životnu knjigu, jer samo oni koji vozare znaju kako se proživljava put od kuće do škole.

Sve bih ovo rekla za Adnu, za još pola svog razreda i za sebe, ali nema se kad, a i onako će svi smisliti odgovor i prostom rečenicom riješiti problem: zapisan jer je kasnio. Jer, kome je do duge priče u školi.