Gradska uprava oformila je posebnu komisiju koja je dobila zadatak da do kraja ovog mjeseca utvrdi stanje u Radničkom univerzitetu, uključujući i obaveze Grada prema radnicima. U zavisnosti od izvještaja komisije, prijedlog odluke o ukidanju Radničkog univerziteta ponovo će se naći na sjednici Skupštine, a konačnu odluku o njegovoj sudbini donijeće odbornici u Skupštini Grada Banja Luka.

Prilika za novi početak

Sudeći prema izjavama polaznica i polaznika, Radnički univerzitet im je bio životno bitan.

Prosječna starosna dob polaznika Radničkog univerziteta koji su završili program osnovnog obrazovanja odraslih je 31 godina. Njihove su priče uglavnom slične – zbog teških životnih okolnosti bili su prinuđeni da prekinu školovanje. Nastavni program Radničkog univerziteta pružio im je priliku za novi početak.

 Omogućeno mi je sticanje osnovnog obrazovanja, a kasnije sam na svoju inicijativu završila i program srednjeg stručnog obrazovanja odraslih. Moj život se potpuno promijenio, jer su mi se otvorile mogućnosti o kojima sam dugo mogla samo da sanjam. Stekla sam zvanje ekonomskog tehničara, kaže dvadesetogodišnja Dragica.

Da nikad nije kasno pokazuje i polaznica Jelka. Iako ima 56 godina završila je Program srednjeg stručnog obrazovanja odraslih, što joj je omogućilo da napreduje na poslu.

Oduvijek sam željela da završim srednju školu i steknem zvanje. Zahvaljujući nastavnom programu Radničkog univerziteta mogla sam sebi to da priuštim i uspjela sam, kaže Jelka.

Tridesetdevetogodišnja Aleksandra otišla je i korak dalje, obrazovanje na Radničkom univerzitetu bilo joj je, kako kaže, samo odskočna daska za mnogo veće ciljeve: Nakon prekvalifikacije sa trogodišnjeg na četverogodišnje zanimanje, upisala sam fakultet i isti završila sa prosjekom 9,6.

Pedagogica Radničkog univerziteta Aleksandra Damjanović dodaje da je potreba za obrazovanjem odraslih od izuzetnog značaja za dalji razvoj i napredak BiH.

Fundamentalno ljudsko pravo je pravo na obrazovanje, kao i na izbor između privatne i državne škole. Savremeno društvo je svrstalo obrazovanje odraslih u svoje nacionalne prioritete i raspolaže sistemom koji obezbjeđuje dostupnost obrazovanja i učenja cjelokupnom stanovništvu, zaključuje Aleksandra Damjanović.

Historijat

Radnički univerzitet u Banjaluci jedna je od najstarijih ustanova za obrazovanje odraslih pod okriljem države. Na inicijativu Grada Banja Luka osnovan je 1962. godine u okvirima tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

U to vrijeme građanima Banjaluke omogućavao je obrazovanje i opismenjavanje odraslih, odnosno cjeloživotno učenje. Tokom ratnih godina u BiH djelatnost Radničkog univerziteta svedena je na organizovanje i izvođenje kurseva stranih jezika, a 2010. godine Ministarstvo prosvjete i kulture i Zavod za obrazovanje odraslih Republike Srpske odobrili su Radničkom univerzitetu izvođenje nastave obrazovanja odraslih, program srednjeg stručnog obrazovanja, prekvalifikacije i dokvalifikacije.

Do 2016. godine ova obrazovna ustanova odškolovala je stotine polaznika, a nakon rata mnogima čije kvalifikacije nisu bile konkurentne na tržištu rada omogućila je prekvalifikovanje i učešće u potrazi za poslom. Tokom prošle godine nastavu je pohađalo oko 200 polaznika u školama za odrasle i oko 150 na kursevima stranih jezika. Kurs za daktilografe i dalje privlači na desetine polaznika, uglavnom kandidata za sudske zapisničare iz cijele BiH, a atraktivan je i kurs srpskog jezika namijenjen strancima koji žive u Banjaluci.

Početkom prošle godine niko nije dovodio u pitanje nastavne aktivnosti Radničkog univerziteta. Odbornici u Skupštini Grada Banja Luka u martu nisu imali prigovor na finansijski izvještaj i izvještaj o radu JU Radnički univerzitet, te su bez problema prihvatili plan rada za 2016. godinu.

Nagli preokret

Samo nekoliko mjeseci kasnije dolazi do naglog preokreta.

Postojanje Radničkog univerziteta je izgubilo svrhu. Na tržištu su prisutne desetine sličnih ustanova, koje posluju na komercijalnoj osnovi. Za razliku od njih, za Radnički univerzitet se svake godine iz gradskog budžeta doznačuju tranše od po 50.000 KM, što znači da bi nas ova ustanova samo u tekućem mandatnom periodu u naredne četiri godine stajala oko 200.000 KM. Sa tim novcem bi, naprimjer, mogli izgraditi bar jedan vrtić, a što je, sa stanovništva interesa grada, mnogo veći prioritet, rekao je za Školegijum Igor Radojičić, gradonačelnik Banjaluke.

Ukoliko se prognoze o zatvaranju Radničkog univerziteta ostvare, gradonačelnik tvrdi da osam stalno zaposlenih radnika nema razloga za zabrinutost.

U interesu grada nije da bilo koga otpušta. Zakonom su regulisana prava i obaveze poslodavca prema zaposlenima, a kada i ako se pokrene likvidacioni postupak, prema Zakonu o likvidacionom postupku i nakon imenovanja likvidacionog upravnika, otvara se postupak u kojem se svakako rješavaju i pitanja zaposlenih u ustanovi. Postoje dva načina, da se zaposlenima isplati otpremnina ili da im poslodavac pronađe drugo adekvatno radno mjesto, kaže Igor Radojičić.

On tvrdi da se sredstva koja Radnički univerzitet ostvaruje naplaćivanjem obrazovnih usluga građanima iz godine u godinu smanjuju, jer se smanjuje broj zainteresovanih za te usluge.

Obrazovanje odraslih obaveza države

Ovakav prijedlog odluke gradskih vlasti iznenadio je radnike i rukovodstvo Radničkog univerziteta. Tvrde da su im sredstva iz gradskog budžeta svakako od pomoći, ali da nisu presudna za njihov rad.

Prema izjavama direktora ove ustanove Momčila Šavije, Radnički univerzitet je samo prošle godine od kurseva i prevodilačkih usluga zaradio oko 226.000 KM.

Pedagogica Radničkog univerziteta Aleksandra Damjanović za Školegijum kaže da bi Gradska uprava uštedjela 30.000 KM koliko iznosi grant koji su prošle godine odobrili Radničkom univerzitetu.

Smatramo da ta sredstva njima nisu veliko opterećenje, pogotovo imajući u vidu da se ulažu u ustanovu obrazovnog tipa, a nisu obavezna, kaže pedagogica Damjanović.

Ona ističe da su nastavni program koji izvodi Radnički univerzitet odobrili Ministarstvo prosvjete i kulture RS, te Zavod za obrazovanje odraslih, a Radnički univerzitet je dobio rješenje za njihovo izvođenje.

Kursevi stranih jezika su prilagođeni klasifikaciji nivoa poznavanja stranih jezika prema Zajedničkoj referentnoj listi za jezike Vijeća Evrope. Osim toga jedan od uslova ulaska u Evropsku uniju je da lokalne zajednice sa više od 100.000 stanovnika moraju da imaju škole ovog tipa, tj. narodne škole, škole za opismenjavanje i doživotno učenje i pripremu stanovništva za treću dob, kaže Damjanović.

Prema njenim riječima, u BiH је upitna ne samo funkcionalna, nego i elementarna pismenost stanovništva.

Istraživanje UNESCO-а 2012. godine je pokazalo da је u BiH 15 posto stanovništva nepismeno, a poražavajuće je i stanje kada je riječ o osnovnom obrazovanju, što je posljedica loših materijalnih i socijalnih uslova, te migracije stanovništva tokom rata, objašnjava Aleksandra Damjanović.

Ona ističe da su prema Zakonu o obrazovanju odraslih RS polaznici koji pohađaju osnovno obrazovanje oslobođeni plaćanja i da se izvođenje takve nastave finansira iz budžeta Republike Srpske.

Smatramo da je zbog poražavajućeg stanja, kada je rijеč o obrazovanju, veoma važno da u BiH postoji ustanova poput naše. JU Radnički univerzitet jedina je obrazovna ustanova ovog tipa u RS, koja je izvela četiri generacije osnovnog obrazovanja odraslih, a po posljednjem popisu trenutno je 97.000 lica sa nezavršenom osnovnom školom, kaže naša sagovornica.

Ona ističe i da su cijene obrazovnih usluga na Radničkom univerzitetu prilagođene svim kategorijama stanovništva u BiH.

Svojim polaznicima pružili smo najniže cijene obrazovanja uz mogućnost plaćanja u više rata. Mnogi su se raspitivali i u drugim obrazovnim ustanovama i na kraju su se odlučili za naš program, jer je u skladu sa njihovim finansijskim mogućnostima, kaže pedagogica Damjanović.

Prema njenim riječima, mnogi polaznici koji su završili program obrazovanja odraslih uspjeli su da se zaposle ili promijene radno mjesto u skladu sa novim zanimanjem.

Privatizovani spomenik kulture

Kompletnu priču o zatvaranju Radničkog univerziteta prati i sporna privatizacija objekta u kojem se nalazi ova obrazovna ustanova.

Za vlasništvo nad objektom bore se Grad Banjaluka i privatno preduzeće Naš dom. Gradska uprava nedavno je preduzela sve neophodne pravne radnje kako bi zaštitila pravo vlasništva nad tim objektom ističući da je on bez sumnje u vlasništvu Grada Banja Luka.

Naš dom je godinama koristio ovaj objekat, najprije kao zadruga, koja se bavila prodajom ručnih radova i organizovanjem kurseva šivenja, a kasnije i kao akcionarsko društvo sa većinskim državnim vlasništvom. Iako su dobili na korišćenje ovaj objekat, on je bio u vlasništvu Grada Banja Luke, sve do privatizacije preduzeća Naš dom.

Da je ovaj objekat u vlasništvu Grada, utvrdio je, između ostalog, i Vrhovni sud Republike Srpske, koji je još 2006. godine, nakon privatizacije ovog preduzeća, obavezao Naš dom da ovaj objekat preda Gradu Banja Luka. Takvu odluku su donijeli jer su utvrdili da rješenje Direkcije za privatizaciju RS ne predstavlja pravni osnov po kojem bi Naš dom postao vlasnik sporne zgrade.

Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne odnose suprotstavila se ovoj odluci i pozvala na drugostepeno rješenje od 1. decembra 2015. godine u kojem stoji da je Naš dom stekao pravo svojine kupovinom državnog kapitala na navedenoj nekretnini. Grad se na ovu odluku žalio nakon upozorenja tadašnjeg zamjenika pravobranioca RS, Nikole Tomaševića. Međutim, žalba je odbijena u februaru 2016. godine, a Tomaševićev nasljednik, Mirko Stojčinović o tome nije obavijestio Grad, te je propušten rok za pokretanje upravnog spora.

Na taj način Naš dom je upisan kao vlasnik zgrade, a informaciju o tome Gradska uprava nije dobila ni nakon zahtjeva upućenih na adrese Pravobranilaštva i Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne odnose.

Spor je kulminirao kada je iz preduzeća Naš dom 29. septembra 2016. godine stigao zahtjev u Gradsku upravu da im se objekat preda u posjed. Intervencijom gradonačelnika Igora Radojičića, Grad je 14. decembra 2016. godine podnio tužbu pred Okružnim sudom u Banjaluci i zatražio poništenje upisa na Naš dom. Međutim, i tu bitku gube. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne odnose i dalje se poziva na Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzeću, prema kojem je na papiru Naš dom vlasnik objekta.

Zgrada u Grčkoj ulici, međutim, samo je na papiru u vlasništvu preduzeća Naš dom. Na toj lokaciji ne pojavljuje se ni vlasnik, ni radnici preduzeća. Prostorije ovog objekta godinama koristi Radnički univerzitet, i to bez plaćanja najamnine, kao javna ustanova od interesa grada.

Grad će iskoristiti sve pravne lijekove i ono što nam stoji na raspolaganju. U tom pravcu se odvijaju te aktivnosti koje su zakonom propisane i nastojimo da zaštitimo imovinu grada, rekao je Srđan Amidžić, zamjenik gradonačelnika Banjaluke.

Ono što ovo priču čini još nevjerovatnijom je to da je sporni objekat u katastru upisan kao školska zgrada – spomenik kulture. Prema Zakonu o privatizaciji državnog kapitala, predmet privatizacije ne mogu biti objekti od opšteg kulturnog i istorijskog značaja.

Advokat Aleksandar Sajić za Školegijum ističe da nije sporan Zakon o privatizaciji, nego način na koji se on primjenjivao.

Mi smo navrat–nanos ušli u proces privatizacije. Rat je završen 1995. godine, a u taj proces smo ušli već 1998. godine, vjerovatno pod pritiskom stranaca. Do tada je sve bilo u državnom vlasništvu. Trebalo je najprije utvrditi šta čini imovinu svakog preduzeća, a to nije propisno učinjeno. Apsolutno nismo bili spremni ni propisima iz oblasti kompanijskog prava, a pogotovo ne iz stvarnog prava, kaže Sajić.

Prema njegovim riječima, Direkcija za privatizaciju je vjerovatno ovjerila početne bilanse, koji često nisu bili ispravni, jer su nestručno unošeni, tako da su se počele dešavati ovakve situacije.

Moguće da tu nije ni bilo loše namjere. U pitanju je nemar i loše sprovođenje procesa privatizacije. Ono što se vodilo kao imovina preduzeća, neko je tokom privatizacije kupio. Čak i da Grad Banja Luka tokom spora dokaže da ovaj objekat nije mogao biti predmetom privatizacije, trenutni vlasnik objekta može tužiti Republiku Srpsku, ističe Sajić.

Iako gradska vlast ističe da neće odustati od pravne borbe za ovaj objekat, on je za sada na papiru u vlasništvu preduzeća Naš dom koje je kupio Goran Bojić. O kome se zapravo radi nismo uspjeli saznati ni od radnika ovog preduzeća, koji izbjegavaju bilo kakvu komunikaciju sa medijima.

Poslovanje Radničkog univerziteta do sada nije bilo ugroženo pitanjem vlasništva spornog objekta. Za sada ne mogu da pretpostave kako će ishod ovog pravnog procesa uticati na njihov rad, ni da li će ga dočekati. Ako Komisija zadužena za procjenu stanja u Radničkom univerzitetu pokaže neophodnost postojanja jedne ovakve ustanove, ona će nastaviti sa radom u Grčkoj ili nekoj drugoj banjalučkoj ulici.