Foto: Nermina Alihodžić Usejnovski

Tom aktivnošću željela je (i uspjela) ukazati na nepravedan položaj osoba sa oštećenjem sluha i govora u našem društvu, ukazivala je i ukazuje na nepravdu da se u redovnim školama u Bosni i Hercegovini znakovni jezik ne uči čak ni kroz vannastavnu aktivnost. Osim u pojedinim slučajevima kad opet sve zavisi samo od volje i inicijative nastavnica i nastavnika. O sličnim primjerima pisali smo na Školegijumovoj stranici.

U saradnji sa Centrom za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo, a kasnije i s Udruženjem gluhih i nagluhih Kantona Sarajevo i Savezom gluhih BiH, Nermina Alihodžić Usejnovski organizovala je učenje znakovnog jezika u Desetoj osnovnoj školi. Kako bi učenike, koji nemaju oštećenje sluha i govora, motivirala da uče znakovni jezik, Nermina je osnovala i prvi hor na znakovnom jeziku u BiH. 

Kao nagradu za doprinos i volonterski rad, Nermina Alihodžić Usejnovski dobila je priznanje CIVITAS-a i Ambasade Sjedinjenih Američkih Država Aktivista godine za 2016. godinu.

S obzirom na to da učenice i učenici nisu poznavali nikoga s oštećenim sluhom i govorom, samim tim nikoga ko se koristi znakovnim jezikom, Nermina je prvo organizovala druženje vršnjaka u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu. Učenici su upoznali nove drugove, stekli nova poznanstva i prijateljstva. To je ujedno bila i prva faza projekta. Druga faza je bilo samo učenje znakovnog jezika. Ono je u prvom dijelu projekta teklo kroz video lekcije koje je Nermini i učenicima ustupio Centar. Treća faza projekta bila je da učenici Centra posjete Desetu osnovnu školu i drugove i drugarice koje su upoznali. Posjeta se desila na Dan Desete osnovne škole kada su učenici svojim drugovima pripremili performans na znakovnom jeziku i s njima komunicirali kroz znakovanje. Četvrta faza, koja još uvijek traje, je hor na znakovnom jeziku. U međuvremenu, nakon niza poteškoća zbog neuređenosti našeg sistema, Nermina je uspjela obezbijediti da djecu podučava tumačica znakovnog jezika iz Udruženja gluhih i nagluhih KS.

Ono što je posebno značajno u ovom horu jeste da su imali nekoliko značajnih i zapaženih nastupa na kojima su uspjeli skrenuti pažnju javnosti na problem neučenja znakovnog jezika. Neki od tih nastupa su: otvaranje Sarajevske zime, Dan Evrope u organizaciji Mreže za izgradnju mira, Festival Djeca su ukras svijeta u organizaciji OSCE-a BiH, BKC – Iskreni osmijeh – Udruženje Skakavac i Centar Vladimir Nazor, itd.

Upoznaj me kroz moj jezik – znakovni jezik jedan je od onih posebnih projekata kroz koje upoznaješ i mijenjaš, prije svega sebe, ali i druge. Kada sam u februaru 2014. godine, kao koordinatorica Dječijeg kluba Udruženja lektora i komunikologa u BiH i koordinatorica literarnog konkursa na temu Moj jezik - moj identitet pročitala pjesmu djevojčice iz Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju Sarajevo koja je govorila o znakovnom jeziku, bila sam oduševljena i svoje oduševljenje prenijela sam svojim učenicima. Razgovarali smo o znakovnom jeziku i shvatili da bismo ga voljeli naučiti – tako je i bilo. Odmah smo krenuli u realizaciju i evo – stigli smo do prvog hora na znakovnom jeziku u BiH. Posebno sam ponosna na svoje učenike učesnike u projektu koji, bez obzira što nemaju oštećenje sluha i govora, vrijedno rade, nastupaju i napominju da je znakovni jezik nešto čije bismo osnove svi morali znati kako ne bismo diskriminisali osobe koje ga koriste.

Realizacija projekta se nastavlja, a da radimo dobru stvar dokaz su brojni nastupi koje smo imali i kojima pokušavamo podići svijest o važnosti znakovnog jezika. Jedan od najvažnijih nastupa svakako je otvaranje Sarajevske zime 2016. godine i nastup na festivalu za djecu Mostara Nek svud ljubav sja u organizaciji OSCE-a u junu 2016. godine. Posebno nas raduje nastup na novogodišnjoj priredbi u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću kada ćemo se družiti sa štićenicima ovog Zavoda, ističe voditeljica projekta Nermina Alihodžić Usejnovski.

Nastavnica u Centru za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu Dženita Hrnjičić ističe kako je u posljednje vrijeme došlo do velikog interesa kada je u pitanju učenje znakovnog jezika.

Znakovni jezik je postao jezik koji ruši barijere i predrasude između čujućih i slušno oštećenih osoba. U posljednje vrijeme se pojavio veliki interes od strane učitelja, nastavnika i učenika iz redovnih škola. Ti su projekti medijski popraćeni i prepoznati kao izuzetno bitni u borbi protiv diskriminacije. Za učenje znakovnog jezika ne trebaju velike vještine. On se uči lakše od drugih jezika. Zanimljiv je djeci koja čuju i pruža im nova iskustva i mogućnost komunikacije. Ali, da biste ga što više koristili, trebate da se družite sa osobama koje ne čuju. Učenici Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju zato uvijek daju podršku svojim vršnjacima iz redovnih škola u nastojanjima kojima će srušiti barijere i predrasude prema gluhim.

Takvu podršku su dali i učenicima Desete osnovne škole i članovima Dječijeg kluba ULK u njihovom poduhvatu Upoznaj me kroz moj jezik. U želji da se olakša učenje znakovnog jezika, iz našeg Centra je potekla ideja za video rječnikom znakovnog jezika. Rječnik je, prije svega, namijenjen porodicama slušno oštećene djece, ali i svima onima koji žele da ovaj svijet učine boljim i jednakim za svako dijete, kaže nastavnica Hrnjičić.

Učenice Desete osnovne škole i učesnice u ovoj priči pune su impresija zbog činjenice da su svojim učešćem barem malo uspjele skrenuti pažnju javnosti na probleme s kojima se suočavaju osobe koje koriste znakovni jezik.

Na početku projekta Upoznaj me kroz moj jezik – znakovni jezik moje drugarice i ja, zajedno sa nastavnicima, posjetile smo Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju. Upoznala sam dosta prijatelja koji su malo drugačiji, ali opet isti kao i svi ostali. Bila sam jako zainteresovana i veoma brzo sam naučila dosta znakova pomoću kojih sam se mogla sporazumijevati sa svojim vršnjacima. Prije ovog, nisam imala nekih predrasuda prema osobama s poteškoćama, ali uvijek me zanimao taj njihov, rekla bih, poseban jezik. Zanimalo me kako uspiju naučiti toliko znakova, jer svaka riječ ima svoj znak, a poneka riječ može se pokazati pomoću nekoliko znakova. Cilj nam je da kroz pjesmu pokušamo drugim ljudima približiti osobe koje imaju poteškoće s govorom i sluhom, odnosno da im pokušamo objasniti da se oni ništa ne razlikuju od ostalih. Kad god smo imale nastup, imala sam neku posebnu emociju, sve sam to nekako radila srcem, kao i moje drugarice. Veoma brzo počele smo dobijati pozive sa svih strana, a mi smo pokušale da se odazovemo na svaki od njih. Otvorile smo Sarajevsku zimu i to je, po meni, najznačajniji nastup koji smo imale, a bilo ih je stvarno mnogo. Sigurna sam da nećemo stati i da ćemo ostvariti još mnogo dobrih rezultata i potaknuti mnogo ljudi na razmišljanje o znakovnom jeziku, ističe učenica Ajla Guhdija. Njezino mišljenje dijeli i Ajla Kadrić: Sa učenjem znakovnog jezika počela sam prije tri godine. Prvo što sam naučila bila je abeceda znakovnog jezika. Odlazak u Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu bio je početak našeg aktivizma. Nisam baš mnogo znala o osobama s poteškoćama u sluhu i govoru, ali uvijek me zanimalo kako izgleda njihova komunikacija i kakav je njihov jezik. Vidjela sam da su moji vršnjaci koji imaju poteškoća zapravo isti kao i mi. Poziva za nastupe bilo je sve više, nastupali smo vrlo često. Cilj stalnih izvedbi na znakovnom jeziku i učestvovanja u raznim TV emisijama je razbijanje predrasuda koje ljudi imaju prema osobama sa poteškoćama u sluhu i govoru. Također, ostala sam u kontaktu sa prijateljima iz Centra za slušnu i govornu rehabilitaciju koji moraju znati da imaju podršku svih nas i da su zapravo isti kao i mi. Otvorile smo Sarajevsku zimu, što je izazvalo još više poziva za nastupe. Nastupi i gostovanja u raznim emisijama znače mi puno jer svakim nastupom imam više samopouzdanja.

Kad priča o svojim počecima u horu, njihova drugarica Hadžera Selimović u prvi plan ističe emocije: A sve je počelo prvim aplauzom publike, suzama u očima, oduševljenjem... Već nakon prvog nastupa shvatila sam da ono što ja i hor na znakovnom jeziku radimo, radimo zbog osmijeha kojeg ćemo izazvati na licima druge djece, djece koja u biti i jesu kao i mi, ali su također i mnogo drugačiji od nas. Oni na svijet ne gledaju našim očima niti mi njihovim, mi smo samo uspjele drugoj djeci prenijeti poruku na njihovom jeziku i reći im kako nisu sami. Htjeli smo da oni znaju da nikada neće biti sami i da ćemo im mi uvijek biti prijatelji bez obzira kojim jezikom govorimo. Naravno, naš put do zvijezda uopšte nije bio besprijekoran, trebalo je mnogo vremena i hrabrosti uraditi ono što smo mi uradili – pobijedili diskriminaciju. Za mene je ovo bilo nevjerovatno putovanje koje mi je omogućilo da svijet posmatram širom otvorenih očiju i da nikada ne sudim knjigu po koricama.

Pored nastavnice Alihodžić Usejnovski, jedna od najzaslužnijih osoba za realizaciju ideje je tumačica znakovnog jezika iz Udruženja gluhih KS Tea Sidro.

Kada sam upoznala Nerminu i djecu koja na znakovnom jeziku izvode pjesme, bila sam oduševljena, ali sam, kao tumačica znakovnog jezika, shvatila da im je teško učiti znakovni jezik na način na koji su oni učili. Rado sam se odazvala njihovom pozivu i jako sam ponosna što sam imala čast da učestvujem u stvaranju hora i više od trideset učenika naučim pjesmu na znakovnom jeziku. Djeca su bila zainteresovana za učenje znakovnog jezika, a krasno je raditi sa motiviranom djecom. Ideja je krasna i nadam se da će se nastaviti.

Gdje ima volje, ima i načina, reklo bi se, a u slučaju hora na znakovnom jeziku to se i opravdalo.