^{Foto: Nihad Katica}

U galerijskom prostoru Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH dvadesetak je dječaka i djevojčica koji se s ponosom fotografiraju pored svojih radova. Šareni leptir, pas Lajka, toranj zabave i grad budućnosti samo su neki od njih koji se izdvajaju svojim bojama i stilom.

Afan i njegova raja komentiraju njegovu Gejšu kroz smijeh. Oni su starija raja iz škole Aleksa Šantić, osmi su razred. Afan voli slikati i kaže: Najviše slikam portrete, ali u nekom svom stilu, ne kao realizam. Ne pratim kalupe, nastavnica me podržava i dosta sa njom vježbam na sekciji. Dodaje da voli umjetnost i slikarstvo, ali da će mu ovo ostati samo hobi, jer nije siguran da se od toga može živjeti. Drugari ga podržavaju. Nejra kaže: Došla sam ovdje da podržim svog prijatelja čiji je rad izložen. Ja se također bavim crtanjem, no ovaj put nisam učestvovala na ovom konkursu. Odlično mi je večeras i mnogo je tu lijepih radova. Snježana dodaje: Mi ne idemo skupa u razred, ali je on moj drug i jako sam sretna zbog njega. Razgovaramo na njihovoj izložbi koja je organizirana u okviru manifestacije Dani Matice hrvatske u Sarajevu. Odabrani su i nagrađeni najbolji likovni radovi učenika i učenica koji su poslali svoje radove u prethodnoj školskoj godini. Manifestacija se organizira već 12 godina u okviru Dana Matice hrvatske i ove godine je učestvovao najmanji broj škola i učenika/ica, napominje organizator Petar Perica Vidić, akademski slikar.

Neki novi klinci dijele fotke sa svojim radovima na društvenim mrežama i na taj način se dodatno promoviraju. Mnogi se tako i podučavaju. Nirmela iz OŠ Umihana Čuvidina kaže: Najviše crtam portrete i Youtube-tutorijali su mi mnogo pomogli. Na početku sam stalno tražila neke upute da nešto nacrtam. Roditelji me stalno podstiču da počnem naplaćivati svoje portrete, ali mislim da još nisam tako dobra u tome. Dodaje još da želi postati slikarica i da je u njenoj školi likovna sekcija posebno zanimljiva, da nastavnici obezbjeđuju materijal za crtanje, bilo da je to platno, bilo da su tempere.

Omar i njegova mama se voze jezerom u čamcu koji je on naslikao temperama. Kaže da je prvi put na nekom ovakvom takmičenju i dodaje: Kad imam običan papir pored sebe, odmah nacrtam prvo što mi padne na pamet. Omarova mama sa oduševljenjem fotografira njegov rad na zidu i kaže: Podržavam ga u svemu što radi, a posebno u ovome jer mislim da je jako talentovan. Djecu treba podržavati. Činjenica je da se danas može teško uspjeti kao slikar, ali treba ih podržavati. A da ih treba podržavati smatra i organizator manifestacije, akademski slikar Petar Perica Vidić. On smatra da talenat treba gajiti od malih nogu, kroz obrazovanje djecu podsticati da se bave onim što vole. Inače, Vidić je predsjednik Matice hrvatske u BiH i slikar i grafičar koji je dugo godina predavao likovnu umjetnost i povijest umjetnosti u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Od 1995. godine je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Izložba sarajevskih osnovaca u okviru Dana Matice hrvatske organizira se već dvanaest godina i ove godine je svoje učešće uzelo 50 učenika/ica iz 22 škole. Međutim, više od polovine djece i nastavnika/ica nisu došli na otvorenje izložbe i dodjelu simboličnih nagrada – kataloga sa radovima i 20 KM za kupovinu pribora za crtanje. Vidić to komentira javno, dijeleći djeci nagrade: Ja sebi nikad nisam dozvolio da neki moj đak izlaže radove, a da ja ne prisustvujem toj izložbi. Pola nastavnika nema, kao ni đaka. Pa zar nema nešto ljepše nego uživati u svome radu i u onome da netko drugi uživa u tom radu?! Zar nije lijepo da se neko veseli našem radu?! Onda se i mi veselimo, makar imali nekih nutarnjih problema. Ako je sam profesor nezainteresiran za rad svojih đaka, što je meni neshvatljivo, onda neće ni đaci doživjeti u tome nešto pozitivno, misle badava će stvarati, raditi kad drugi neće priznavati taj njihov rad. Time se (ne)svjesno ubija dječiji talenat, a njega treba samo gajiti, ističe on.

Na pitanje kada se šalju pozivi školama za dostavljanje radova na nagradni konkurs, Vidić odgovara: Nastavnici nekad kažu da nisu na vrijeme obaviješteni, ali mi poziv pošaljemo u četvrtom ili petom mjesecu, a izložba je polovicom desetog mjeseca. Kaže da je razočaran u obrazovni bh. sistem i da su svi zatajili – roditelji, nastavnici i političari. Dodaje: Normalno ako nisu nastavnici motivirani, ne mogu motivirati ni učenike, ali dokle god ima ijedan dječak ili djevojčica i žele da se njihov rad prezentira, pokaže na djelu, na zidu u jednoj galeriji, ja ću to priređivati.

Nada Čevro, nastavnica likovne kulture u Osnovnoj školi Musa Ćazim Ćatić, kaže da se rado odaziva na ovakve konkurse i dodaje: To je nama prilika da promoviramo naše učenike koje ne možemo drugačije nagraditi. To djecu svakako obraduje, da sebe malo uporede sa drugom djecom, da vidimo raznolikost radova i tehnika. Ja u svojoj školi vodim likovnu sekciju na kojoj djeca mogu da izraze svoj talenat kroz umjetnost po vlastitom izboru, da biraju teme i tehnike. Mi onda te radove šaljemo na određene konkurse. Imamo neke konkurse na kojima smo redovni.

Branka Mitermajer je jedna od posjetiteljica ove izložbe. Razočarana je zbog slabog odziva, ali oduševljena slikama: Nekad je bila puno veća posjećenost, daleko veća, a divnih radova uvijek je bilo, evo i ova gejša, pa onaj cuko tamo. Eno onaj me cuko gleda, kao da će progovoriti. Slavenka Bogornik, profesorica fizike je također tu: Ja svake godine dolazim i oduševljena sam. Sigurno nastavnici puno rade sa ovim učenicima. Nisam likovnjak, nisam iz oblasti umjetnosti, ali zaista uživam i ovi me radovi oplemenjuju, ističe ona.

Ova manifestacija je vjetar u leđa učenicima i učenicama koji uživaju u likovnoj umjetnosti i žele se njome baviti. Nastavnici i roditelji to potvrđuju, a i djeca uživaju. S druge strane, polovina njih nije ni došla na otvorenje izložbe i po svoje nagrade, a učenici/e su slika (i prilika) svojih nastavnika i nastavnica (pa do koga je?). No, oni koji su bili tu nisu krili oduševljenje i kažu da će se nastaviti baviti slikanjem. Sem toga služe se i društvenim mrežama i edukativnim video-klipovima kako bi svoje znanje proširili, a nastavnici/e entuzijasti izdvajaju svoj novac za obezbjeđenje pribora za rad i organiziraju likovne sekcije u školama. Možda baš ovakvi događaji doprinesu tome da se otklone njihov pesimizam i uvjerenje da se od slikanja ne može živjeti.