Vijest je odjeknula krajem prethodne sedmice kao primjer ljudskog dobročinstva, po principu dobro se dobrim vraća, jer slavimo.

Međutim, Zakonom o javnom redu i miru RS predviđa se novčana kazna za prekršaj prosjačenja, kako za onog ko prosjači tako i za onog ko drugog navodi na prosjačenje, i to u iznosu od 200 do 800 KM. Ukoliko na ovakvo djelo počinilac navodi neke od posebno zaštićenih grupa, odnosno maloljetnika, duševno bolesno lice ili lice zaostalog društvenog razvoja (što su potpuno pogrešne terminološke oznake za osobe sa intelektualnim i mentalnim poteškoćama), kazna iznosi od 400 do 1200 KM.

Da nije imunitet državnog dužnosnika i u ovom slučaju karta za odbranu od odgovornosti? Ako i u ekstremnom slučaju uzmemo da jeste, bar prekršajne – jer će neki građanin možda i dobiti prekršajni nalog, ali predsjednik u vršenju funkcije neće – postavlja se pitanje: gdje je moralna odgovornost?

Prema podacima kojima raspolaže UG Nova Generacija iz Banjaluke, udruženje socijalnih radnika i drugih profesionalaca u oblasti socijalnih djelatnosti, na teritoriji grada Banjaluke u periodu od decembra prošle godine do danas, u prosjačenju je zatečeno troje djece.

Broj djece koja budu smještena u prostorije Prihvatne stanice za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju varira od godine do godine. Od decembra mjeseca do sada u Prihvatnu stanicu za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju smješteno je ukupno devet maloljetnih lica, a od toga tri lica koja su zatečena u prosjačenju, od čega jedno u martu, a dva u aprilu. U prostorije Prihvatne stanice se smještaju djeca i u slučaju potrebe, a ukoliko policija pronađe odraslu osobu da prosi, mi nemamo informaciju o tome. Pretpostavka je da je broj odraslih daleko veći od broja djece koja su smještena u stanicu po tom osnovu, kažu iz Nove generacije.

Objašnjavaju da je navođenje na prosjačenje dio problema trgovine ljudima ili zloupotrebe roditeljstva, ukoliko roditelj tjera dijete da prosjači, te da bi sistemsko rješenje problema bilo uvezivanje centara za socijalni rad koji nakon boravka u prihvatnim stanicama preuzimaju brigu o djeci, te formiranje dnevnih centara za djecu u pokretu, kakav postoji i u okviru njihovog udruženja.

Ljudi često misle da davanjem novca djetetu čine dobro djelo, ali ovaj postupak predstavlja podršku trgovini ljudima i eksploataciji djece, ističu.

Nešto su drugačiji podaci Centra za socijalni rad Banja Luka, jer je po njihovoj evidenciji u Prihvatnu stanicu za djecu zatečenu u skitnji i prosjačenju u protekloj godini smješteno 10 djece, a u prvih sedam mjeseci – tek jedno. Objašnjavaju i kako djeluju organizovane grupe kojima je krajni cilj – djecu iskorištavati za prosjačenje.

Uglavnom su to organizovane grupe koјe čine punoljetna lica sa maloljetnom dјecom, a koјi su privremeno doputovali iz Federaciјe BiH te iz Republike Srbiјe. Oni privremeno zakupe stan ili kuću na teritoriјi grada sa namјerom da borave ovdјe izvјesno vriјeme, dok djeca prosjače za njih. Ovako organizovan vid prosјačenja јe ozbiljan problem kako za grad tako i za samu dјecu koјa su žrtve trgovine ljudima, kažu.

U dijelu oko težine ovog prekršaja, posmatranom u kontekstu krivičnog djela trgovine ljudima, kategoričan je i izvor sa dugogodišnjim iskustvom u oblasti trgovine ljudima (identitet poznat autorki teksta). Međutim, naglašava, problem je i mnogo veći.

Bosna i Hercegovina je potpisnik brojnih konvencija i protokola kojima su zabranjeni transnacionalni kriminal i trgovina ljudima, koje je dužna implementirati, što se, kako vidimo, ne dešava i naši političari ih nonšalantno krše, kaže on.

Posebno ističe značaj Protokola za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudskim bićima, naročito ženama i djecom, koji dopunjava Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, tzv. protokola iz Palerma, iz 2000. godine.

Član 3. Protokola definiše trgovinu ljudima kao skup aktivnosti u cilju eksploatacije druge osobe, a mogu uključivati i elemente sile, zloupotrebu teškog položaja ili ovlašćenja i davanje i primanje bilo kakve koristi i slične situacije, te naglašava da pristanak eksploatisane osobe nije relevantan ako je upotrijebljena bilo koja aktivnost koja je obuhvaćena opisom trgovine ljudima. U slučajevim kada su djeca eksploatisana, čak i ne mora biti upotrijebljena bilo koja metoda koja uključuje silu, odnosno zloupotrebu.

Ovo znači da i roditelji koji krše zakon i eksploatišu sopstveno dijete u svrhu prosjačenja imaju status trgovca ljudima, dok se oni u našem zakonodavstvu kažnjavaju zbog zanemarivanja dužne brige o djetetu, odnosno kroz prekršajni postupak, dok se rjeđe koristi institut oduzimanja roditeljskog prava, najčešće praćeno uz opasku da su to, citiram, ciganska posla, naglašava izvor.

Ponavlja, dugoročnijih rješenja – nema. Ukoliko se roditelju oduzme roditeljsko pravo, dijete je formalno-pravno spremno za usvajanje. Po usvojenim međunarodnim dokumentima, svaka žrtva organizovanog kriminala ima pravo na smještaj, zbrinjavanje, resocijalizaciju, rehabilitaciju, reintegraciju, a u slučaju potrebe i na povratak u zemlju porijekla – državljanstva ili zemlju u kojoj je imalo stalni boravak, te u konačnici i na pravičnu nadoknadu za pretrpljenu štetu.

Građani nisu adekvatno osviješteni o ovom problemu. Mali broj ljudi će pozvati policiju kad vidi dijete da prosi, ne mareći što se radi o eksploataciji. Osim što se radi o nezakonitim aktivnostima, na taj način djeci ne pomažete, naprotiv. Ako i želite pomoći, dijete nahranite, a o slučaju eksploatacije obavijestite nadležne institucije i ostanite uz dijete dok ne dođu policija ili organ starateljstva, zaključuje on.

S druge strane, iz redova koji svakodnevno biju bitku za bolje uslove za život romske populacije, stiže apel za promjenu svijesti.

Promjena perspektive u kojoj posmatramo Rome je sad već nužna. Prosjačenje se ne može ukinuti ukoliko se ljudi ne obrazuju i ukoliko se ne stvore uslovi za normalan život. Ovaj slučaj treba posmatrati iz svih njegovih aspekata i usmjeriti na napredak i razvoj romskog naroda jer nijedno dijete ne zaslužuje da bude udaljeno od školske klupe i da boravi na ulici, naglašava Aida Kekić, profesorica engleskog jezika i književnosti iz Bihaća, koja okuplja djecu romske nacionalnosti u okviru udruženja Ljudi pomažu ljudima, s ciljem njihovog usmjeravanja na obrazovanje.

Obrazovanja radi, taj isti novac se mogao upotrijebiti i za nabavljanje udžbenika bar jednog đaka romske nacionalnosti. Jer, osim predizborne kampanje, počela je i školska godina. Tako, u RS kompleti koštaju od 70 do 135 KM, bez udžbenika stranih jezika. U preostalom iznosu, moglo se naći mjesta i za pribor ili bilo koju drugu potrepštinu za školovanje jednog djeteta.

U krajnjem, mogao je biti iskorišten i bilo koji pravno dopušten način doniranja, jer isti taj Zakon o javnom redu i miru koji zabranjuje prosjačenje predviđa i kako se legalno prikupljaju dobrovoljni prilozi. Ali, ne spominje lupu medija.

I dok novac gotovo zasigurno neće potrošiti Romkinja i dijete koje je nosila u naručju, ostalo je neodgovoreno pitanje kako može, smije ili treba takav dar da zamijeni novčanu kaznu za dužnosnika koji je postupkom poslao poruku da je prosjačenje u redu, a da je istovremeno prekršio najviše međunarodne vrijednosti – ljudska prava pripadnice marginalizovane grupe, ljudsko pravo djeteta, te pravni sistem države u kojoj živi.