Čitatelj/ica zna da se riječ Pasija vezuje za Kristove muke od Posljednje večere do smrti na Golgoti, a riječ rekvijem, u muzičkom značenju, kompozicija je na tekst mise za mrtve ili na kakav tekst nereligijskog sadržaja, muzičko djelo žalobnog karaktera. U osnovi joj je latinsko requirere: mir, počinak. Onim prvim iz naslova započinje, a ovim drugim završava naša priča. Čitatelj(ica) treba znati i to da se ni nakon što smo kako-tako doveli ovu priču do kraja nismo uspjeli odlučiti koji od dva naslova koja su nam se učinila podesna – Pasija ili Rekvijem – staviti nad početak, što bi mogao biti pouzdan dokaz spisateljske nekompetentnosti potvrđene neodlučnošću ovog što niže ove redove. Zato su dva postala jedan. Priča je naslovljena tek na koncu svega, kad je rekvijem za Marsiju utihnuo.)

Pasija

– Oderite ga! – viknu Apolon četvorici iz svoje pratnje. Skočiše oni i uhvatiše Marsiju – jedan ga uhvati za lijevu, drugi za desnu ruku. Frula Marsiji ispade iz ruke i muklo pade na izgažen busen trave. Treći se sagnu i obujmi Marsijine noge dolje ispod koljena i snažno povuče sebi te Marsija izgubi tlo pod nogama i sruši se na leđa muklo jeknuvši. Oboriše Marsiju, obaviše i zategoše kožne remene oko lijeve i desne noge. Svezaše mu ruke sprijeda, ukrštene nad šakama. Čvrsto. Krvnički. Povukoše tijelo do platana, čija je sjena u to rano popodne bila neznatna u odnosu na njegovu veličinu. Sutkinje okrenuše glave od prizora, a gomila prisutnika je izvijala vratove da ga bolje vide. Onaj četvrti prebaci vješto duge remene zavezane za Marsijine noge i prebaci ih preko debele najniže grane. Podigoše Marsiju obješena naglavce. Vješto, onako kako to rade oprobani derači gojnih ovnova, zasjekoše gdje treba Marsijinu kožu, sigurnim potezima, valjano. Linu krv. Grozno je kričao Marsija. Prodorno. Jeza opkoli nijemi skup i uvuče se u sve. Svlačili su mu kožu majstorski predano, derali kožu i Marsija se derao dok ga svijest o svemu što jest i što je bilo ne napusti. Svukoše krvavu kožu s njega i osta visiti golo tijelo s mišićjem koje se trzalo i drhturilo, krvavo, žilama isprepleteno, oguljeno živo silensko meso. Možda je tako sve to bilo oko platana i na njemu, jer neki kažu da je koža derana s Marsije obješenog na bor. Platan ili bor? Sam Herodot [putnik što je proputovao veći dio tada poznatog svijeta i svoj neobično zanimljiv život živio (samo) 60 godina: 484–424. pr. Kr.], otac povijesti, kako za njega kažu (a kome ćeš onda ako ne njemu vjerovati!), o ovom pitanju nema, koliko znamo, ni slovca. Pišući dotadašnju povijest svijeta (devet knjiga nazvanih imenima muza), u sedmoj knjizi, koja se zove Polihimnija (to je ime one muze što je bila zaštitnica himničkog i horskog pjevanja), govori o jednom Kserksovu pohodu i kaže kako je ovaj s vojskom prošao kroz Frigiju (da bismo znali gdje se sve ovo zbiva, podsjetićemo da je to današnja Anatolija ili Anadolija u Turskoj) i došao do trga u gradu Keleni. Na tom trgu visi još uvek koža Silena Marsije, koju je, prema frigijskoj priči, oderao sa njega Apolon i tu obesio. (Citat smo preuzeli iz knjige: Herodotova istorija I, VII, 26. Matica srpska, Novi Sad, 1988, str. 137.) Potpuno smo svjesni da u ograničenost ove priče mora ući samo ono najnužnije, za priču najvažnije, ali znamo i to da je ono sporedno često bitnije od glavnog toka priče, koji bi morao ostati vjeran njenom naslovu. (Međutim, naslov još nismo odredili – zasad se klatimo između dva: Pasija frulaša Marsije ili Rekvijem za Marsiju. Čitateljica, ili ako je to čitatelj koji je pročitao samo naslov ove priče i, možda, odmah odustao, ili odustala, od nje, već zna više od nas samih u vrijeme njena pisanja. Ali vratimo se problemu bitnog i sporednog.) Da bismo ostali vjerni bîti, moraćemo često zagaziti u sporedno, a sporedna je možda baš ova digresija o Silenima.

Sileni

Kažu (i vjerovaćemo u to jer ne možemo provjeriti) da se u u Nadbiskupskom dvoru u Kromĕřížu, gradu na istoku Češke, nalazi Ticijanova slika Apolon i Marsija. [Tiziano Vecellio lijepo je poživio od 1490. do 1576, (samo) 86 godina.] Na slici (eno je na početku priče) vidi se kako uz violinsku pratnju svi predano rade na deranju kože biću koje više-manje odgovara ili ne odgovara opisu koji djelimično preuzimamo iz Rečnika grčke i rimske mitologije Dragoslava Srejovića i Aleksandrine Cermanović (Srpska književna zadruga, Beograd, 1979.): Sileni, demoni divlje prirode, grubi i raskalašni (...) Kao i satiri, ova bića imaju konjske uši, rep i noge; njihovo telo je dlakavo, nos im je prćav, oči okrugle, usta velika, a falos ogroman i uvek nabrekao. (...) Za razliku od ovih pohotljivih i raskalašnih bića, predanja pominju jednog Silena, vaspitača boga Dionisa, koji nije bio ni smešan ni grub, već je obdaren plemenitošću, dobrotom i najvišom mudrošću. Ovdje se Silen Marsija ne pominje te nam nema druge nego ga zamisliti s konjskim ušima, repom i nogama i tako dalje, ali drugi ga vide malo drugačije, mnogo sličnijeg onom Silenu vaspitaču Dionisovom, a drugačije Marsiju vidi i Miron iz Atike, grčki kipar iz prve polovine 5. stoljeća prije Krista. Miron je izvajao grupu Atena i Marsija, koja je nekad stajala na atinskom Akropolju. Odavno je više tamo nema, kažu. Ali brončanu rekonstrukciju Mironove skulpture Atena i Marsija moguće je vidjeti ako se odlučite za put pod noge pa u Varšavu, u Nacionalni muzej. Međutim, ovaj što ovo piše slaže se s Borhesom (Jorge Luis Borges) da čitanje knjige, dodali bismo: ili kakva valjana internetskog sadržaja, nije manje iskustvo od putovanja ili zaljubljivanja, pa umjesto Varšave nudi da pomenutu Mironovu skulpturu pogledate na sljedećoj internetskoj adresi. Mironov Marsija je, očito, sasvim različit od maloprijašnjeg opisa. On je realistički prikazan muškarac, slika i prilika idealne grčke muške ljepote. Miron je ovdje oslobodio skulpturu arhajske frontalnosti, kaže se tu, na pomenutoj adresi, i uspio je fiksirati pokret ljudskog tijela u grčkoj plastici dotad nepoznat. Ničeg konjskog na ovom Silenu nema, ni onog falosa, osim što ovdje Marsija ima divan konjski rep. Iz međusobnog odnosa Atene i Marsije i njihovih zaustavljenih pokreta možemo iščitati elemente jedne od verzija mita o Marsiji. Atena, mada s kopljem i pod, za nju neizostavnim modnim detaljem, šljemom djeluje nježno i krhko, veoma ženstveno, djevojački, haljina joj, kako šnajderski stručnjaci i -kinje obično kažu, divno pada. Fiksirani pokreti sugeriraju da se možda radi o trenutku kad je Atena odbacila frulu, a naišao je Marsija i upravo rješava trenutačnu dvojbu: podignuti il' ne podignuti, to je pitanje. (Nekim čudom, sličnu dvojbu izrekao je mnogo kasnije Hamlet: Biti il' ne biti...) I Marsijina i Hamletova dvojba sudbinski su važne, jer: o glavi se radi. Znamo to jer već znamo kako se ta stvar završila, ali još ne znamo kako je počela. Dok smo još u Varšavi (makar i ne bili stvarno tamo) s Atenom i Marsijom zapazimo: Atena kao da kaže, a riječ prati gesta lijeve ruke: Ne! Ostavi je, mogla bi ti glave doći. Tako smo već (oh, ili tek!) zašli u jednu od verzija mita o Marsiji. Atenino Ne! pripada onom dijelu kompozicije pripovijetke, romana, pozorišnog komada ili filma koji teoretičari nazivaju zaplet.

Olimpska ekspozicija

Ali ono što zapletu prethodi, uvodni dio, ekspozicija, vodi nas na Olimp. Tamo je u toku gozba, pije se ambrozija, božansko piće, i s njenim mirisom miješaju se mirisi hekatombi što ih svi po onom starom svijetu prinose bozima olimpskim. Pažnja bogova usmjerena je Ateni, koja čas puše čas duva u diaulos (tako se zove ona dvostruka svirala što leži na tlu u koju u varšavskom Nacionalnom muzeju gledaju Mironovi Atena i Marsija i koju je Atena sama napravila od jelenjeg roga). Atena izvodi čuveni drugi stav(ak) Euterpina Koncerta u b-molu za frulu i orkestar. Sama Euterpa – božica lirske poezije uz svirku na flauti – kritički prati Ateninu interpretaciju. Atena se veoma trudi, obrazi su joj podobro napuhani, divno joj se lišce zajapurilo dok izvodi jedan izuzetno brzi allegro. Preko frule vidi da su se Hera i Artemida bezglasno, naravno, zacenule od smijeha, suze brišu, ali suze teku. Atena prekide svirku. – Šta vam je! Nema ničeg smiješnog u drugom stavku – ljutito se obrati suzama zalivenim boginjama. – Ha-ha-ha-ha – ne mogade se savladati Artemida. – Idi pogledaj se na šta ha-ha-ha ličiš dok duvaš u tu frulu. I Hera reče ha-ha-ha. Atena otrča do olimpskog potoka koji je odmah tu u blizini protjecao, nagnu se da se u njem ogleda na jednom mjestu gdje je voda bila sasvim mirna. Zasvira. Obrazi joj se odmah napuhaše i njeno se lice izmijeni. Jedna divna zlatasta crveno istačkana potočna pastrmka propliva kroz Atenin lik u vodi i Atena se vidje u tom vodenom ogledalu onako kako sebe vide posjetioci onih šatri u provincijskim zabavnim parkovima gdje likovi u iskrivljenim zrcalima izazivaju grohotan smijeh. Atena se zgrozi nad svojim likom, otrča od potoka i na jednoj stazici odbaci frulu i prokle, želeći mu propast, svakoga ko frulu uzme i odluči na njoj svirati. I baš tad je naišao Silen Marsija. Čitatelj(ica) sad zna da je to onaj zaustavljeni, zahvaljujući Mironu neprolazan, tren kad mu Atena izgovara ono Ne! Mogla bi ti glave doći. Na ovom mjestu u našoj priči se, čini nam se, završava ekspozicija i počinje zaplet.

Dvije taštine

Marsija je onu sudbinsku dilemu Podići il' ne podići, to je pitanje riješio. Podigao je frulu, zahvalio se Ateni na savjetu i opomeni i otišao svirati po svijetu na svojoj fruli. Neki koji su poznavali Marsiju pobliže pripovijedaju kako se Marsija kad je prvi put zasvirao jako iznenadio jer je frula sjećajući se Atenine svirke sama od sebe tako divno svirala da su svi koji su Marsijinu svirku čuli tom svirkom očarani bili i stalno čeznuli da je ponovo čuju. Mi mislimo da onaj što ovo piše misli da se u Marsijinoj svirci radilo o muzičkoj genijalnosti, a ne o čudu da se frula sjećala Atenine svirke. I tako su Frigijom za Marsijom, kao za kakvim prorokom (kako je to kasnije u svijetu postalo moderno) išle duge kolone onih koji se više nisu mogli odreći Marsijine muzike. Mnogi su mu govorili, a svi potvrđivali, da ni sam Apolon divni ne svira tako lijepo na svojoj liri kao Marsija na svojoj fruli. Možda je tačno ono što pričaju da je tako Marsija postao tašt i da je počeo ozbiljno vjerovati da je bolji muzičar od Apolona, za koga se zna da je bio taština nad taštinama i da nije nikako mogao podnijeti da neko i pomisli a kamoli kaže da je bolji od njega. I onda je, kažu jedni, Apolon izazvao Marsiju na takmičenje (drugi pak tvrde da je Marsija bio izazivač). Kako god, Apolon je postavio jedan uvjet: onaj koji pobijedi stječe pravo da pobijeđenog kazni kakvom god hoće kaznom, najgorom koja mu na pamet padne. Uvjeren u moć svoje muzike, Marsija pristade, zaboravivši Atenino Ne! Mogla bi ti doći glave. Utanačiše vrijeme muzičkog dvoboja i Apolon pozva Muze da budu sutkinje. (Neki pripovijedaju da su takmaci izabrali za suce stanovnike grada Nise, kraj kojeg je održan dvoboj. Mi smo u tom pogledu neodlučni, ali ovaj što piše misli da u izmišljanju priča možeš izmišljati i mjesta događaja pa je odabrao već pomenuti grad Kelenu.) Priča se tako približila svom vrhuncu – kulminaciji.

Dvoboj

Svi se stanovnici Kelene okupiše u blizini velikog platana u dolini pokraj grada čim se Helije popeo na nebo nad Kelenom. Marsija je već od zore sjedio tu na kamenoj klupi kraj platana, na kojoj su običavali sjediti kelenski ljubavni parovi. Dođoše i Muze, svaka sa svojim simbolima, i zauzeše svoja mjesta: Klio, sa savijenom knjigom, Euterpa, s dvostrukom frulom, Talija, s komičnom maskom, Melpomena, s tragičkom maskom, Terpsihora s lirom, Erato, također s lirom, Polihimnija, s tekstom Himne Apolonu, Uranija, s nebeskom kuglom u rukama, Kaliopa s pločom za pisanje. Napokon stiže Apolon divni, sa zlatnom lirom u rukama. Helije odozgo jače bljesnu, što je bio znak za početak dvoboja. Najprije Apolon podiže liru i daleko i visoko razastirahu se zvuci božanske lire i očaravajuća Apolonova glasa. Helija opi ova muzika i on zaboravi sjati i dogodi se ono što nazivamo pomračenjem Sunca. Polutama ugasi svijetli dan. I laki oblaci spustiše se nisko da bolje čuju i neki od njih ganuti Apolonovom glazbom ne mogahu zadržati suze te blaga kiša cijeli predio posu mirisom ozona. Tako je moćna bila Apolonova pjesma. A zatim zasvira Marsija. Marsija je svirao sebe, makar i po cijenu strašne kazne (mogla bi ti doći glave – iskrsnuše mu iz sjećanja Atenine riječi – i zasvira tako kako nikad niko i nigdje nije čuo, svirao je isprva da spasi glavu, sjetivši se odjednom da Apolon jednostavno i ne može svirati drugačije već savršeno, a zatim presvira granicu svega poznatog). Helije se usjaji slušajući Marsiju i dan se vrati i ni s čim sravnjivo svjetlo sve obasja i pušući svaki za sebe dođoše vjetrovi Zefir i Borej i plesali su okolo i među svima opijeni Marsijinom svirkom, i trave im se u plesu pridružiše i krošnje drveća granama su izvodile plesne pokrete, a svi koji čuše ovu svirku osjetiše, čak i ne dokučujući umom dublji smisao razlike, da je Silen svojom muzikom stvarao novi i neponovljiv svijet, nepoznat do tad, ukazujući da ima jedan svet / Koji je van ovog: slobodan i bez mere (Rastko Petrović, Jedini san), slobodan od svih veza sa svim što je ovaj svijetprednosom, a da je Apolonova svirka i pjesma tek govor o njemu, o tom svijetuprednosom, da je ona slika svijeta ljudi i bogova, subjektivni odraz objektivne stvarnosti (kako su ovakvu umjetnost označili u mnogo kasnijim vremenima ). I svrši se. Sad kad je muzika utihnula, sutkinje su morale odlučiti: sam svijet ili slika o svijetu, što će, kakva god bude odluka, biti odgovor na pitanje jesmo li toliko zarobljeni ovim svijetom da smo ravnodušni prema muzici koja se njime ne bavi, ne odražava ga, već ga stvara?

Kulminacija

Apolon, do tad uvjeren u svoju nesumnjivu pobjedu, trže se kad ču kako iz okupljene mase svijeta najprije sa žamorom naraslim iz šapata, a zatim sve glasnije do njega dopire: Marsija... Marsija... Osjeća Apolon, možda i više od toga: počinje spoznavati da je njegov poraz moguć, možda čak i izvjestan. Vidje i da su sutkinje završile vijećanje i poboja se još neizrečene odluke. Možda je i to moguće? Moram to spriječiti – pomisli. I odluči. Pribježe Apolon potpuno nemuzičkom rješenju svog problema: tehničkoj strani muzike. Čekajte! – doviknu Muzama. Ima još, još nismo završili! – doviknu i svjetini. I otpoče pjevati novu pjesmu, a liru svoju obrnu naopačke (onako kako to rade kafanski virtuozi kad obrću i okreću svoje instrumente, pa i violinu sviraju držeći je tik iznad stražnjice) i zasvira i on držeći liru tako. I ubrza ritam i poče pocupkivati Apolon i svjetina zaigra s njim i klicanje se i zviždanje i odobravajući krici začuše. Eto, to je priroda publike – pomisli Marsija, a mnogo od tad vremena proteče kad je o sličnom problemu Friedrich Nietzsche izrekao gorko Još jedan vijek čitatelja i pisanje će mi ogaditi. Kad prekinu svirku, Apolon se okrenu sutkinjama i viknu: Neka i on tako! I prema svjetini se okrenu i povika: Neka i on okrene frulu i neka pjeva i svira istovremeno! Ili neka samo pjeva! Da vidimo može li! – Da vidimo, da vidimo! – uzvrati svjetina. Ali Marsija nije umio pjevati niti je mogao svirati na obrnutoj fruli, a još manje svirajući na njoj i pjevati. I tako, presudiše.

Rasplet

Rasplet nam je poznat. Njime je počela ova naglavce postavljena priča, postavljena baš onako kako na njenom početku objesiše Marsiju, tumbe. Jer rasplet uvijek dolazi na kraju. Barem bi tako trebalo biti. I nakon svega ostaje nam neodgovoreno pitanje: Pa zašto je Apolon oderao Marsiju? Nama se čini da je to sasvim filozofsko pitanje, ali u onom smislu kako je filozofiju definirao Borhes, ne kao jasno i precizno razumijevanje već kao organizaciju suštinskih čovjekovih nedoumica. Ostajući u njima, ipak mislimo da muzika kakvu je svirao Marsija odgovara definiciji muzike kakvu je svojedobno sročio sarajevski profesor filozofije Ivan Focht u knjizi Tajna umjetnosti (Školska knjiga, Zagreb, 1976): Glazba je umjetnička tvorevina čiji se smisao sastoji u tome da isključivo u relacijama između realnih ili zamišljenih tonova, koji se mogu približno matematički izraziti i fiksirati, ponavlja u malom poretke koji vladaju u velikom, tako da duh koji te poretke prepoznaje i prima, neposredno osjeća srodnost svog bića s cjelinom svijeta. U bilo kojoj povijesti ili enciklopediji glazbe ikad i igdje napisanoj uzaludno je tražiti ime Selena Marsije. Prekoračujući iz konačnog u beskonačno, transcendirana Marsijina svirka prenijela je oderanog Silena u apsolutnu slobodu. Koža koju je vidio Kserks u hramu u Keleni samo je dokaz da je to tako. A oko oderanog Marsijina tijela ose i bumbari su napravili gust živi oblak. Njihov let oko Marsije pratili su visoki tonovi zujanja osa – soprani, altovi i tenori – dok su duboki bumbarski glasovi pjevali baritonske i basovske dionice. Pridružiše im se kelenski ptičji hor i zbor cvrčaka, oktet žaba i duet vjetrova Zefira i Boreja. A živi štit osa i bumbara, uz pomoć bešumnih leptira, branio je vojskama muha i njihovih rođaka i rodica pristup golom mesu obješenog frulaša, i oku se činilo da je Marsija u središtu čudesne aureole od svjetlucavih tačaka u neprekidnom pokretu iz koje je brujao Rekvijem za Marsiju.

Post scriptum

U knjizi sjećanja otvorenoj kasnije u hramu u Keleni neko je zapisao kako se Apolon ubrzo pokajao zgrožen svojom surovošću i kako je pokidao žice na svojoj liri i kako dugo, vrlo dugo nije ni pjevao ni svirao. Ko zna. Ljudi svašta pišu u knjigama sjećanja.

Pročitajte i prethodne kolumne iz predvorja povijesti.